četvrtak, 28. srpnja 2011.

Morska priča (4)

Skoro je otkucalo 23. Dvojac je pred koju minutu utonul u zaslužen san. Aleluja! Otkak su se vani pokvarile vremenske prilike, a mi navlekli duge nogavice i hlače zavladala je nekakva nepodnošljiva  nervoza. Gledam ih tu kak slatko spiju i hrču i nemrem verovati da se budu za koju vuru opet pretvorili u mala čudovišta. Gremlini im ovih dana nisu ni do kolena. Za sve koji još nisu postali roditelji evo jedan iz prve ruke savjet: ak očete ponoreti rodite si dete, more i dva, al ak očete skrenuti s uma bespovratno, onda se s istima uputite sami na tzv. godišnji “odmor“.
I dok mili doma licka hižu i iz dosade riba 20 let netaknute terase, premeće po kuhinjskim elementima i slično, ja se nemrem sčekati sutrašnjeg dana pa da ovaj horor film napokon završi. Ili bar dobije ulogu više. Razlika između filmskog i mog hororca je to da nakon odgledanog filma neko vreme po kući hodaš stisnutih guzova i s knedlom u grlu, a u mom slučaju ovakvo stanje traje celi dan. I u tom da noćna mora nakon filma nestane čim s svetlom dana protrljaš okice, a ova moja tek tad započinje, kad ova moja dva slatkiša progledaju i jedan drugog krenu pehati. Vriskovi i urlikanje koje proizvode potpuno su autentični vrhunskim filmovima strave i užasa od kojih se ledi krv u žilama.
„ Pa viš da mu idu zubi – pojašnjava mi prda razloge bjacekovog urlanja. Zbilja, otkak smo došli sim zubi niču, mic po mic, malo po malo, al nikak k kraju. To njegovo cendranje prelazi sve granice pa mi je malo i smešno pripisivat sve zubima, al ok, kad prda veli, onda je tak, pa ipak se oni kuže. Za koji tren bjacek prestane i zavlada mir, ne tišina, jer taj sam pojam već odavno prestala koristiti u govoru i uopće mu se nadati. Sad tek shvaćam kaj su meni moji navek pripovedali i zakaj se srdili, naročito za dnevnika: pa od vas dve (mene i sis) se nikaj nikad nemre čuti, govorili bi u vetar. Evo kak se povijest ponavlja J Tak danas i ja trpim iste nevolje a sve zato jer sam se i sama baš neotesano ponašala dok sam bila klinka. Sad nek mi bu, pa nek u idućih desetak godina nikaj ne čujem i ne vidim kak treba s malog ekrana. Urotili su se oni skup s talijancinima, pa dok ovi kojim slučajem ne ometaju signal da Istra uspije uloviti nekaj od hrvatskih kanala, onda u akciju kreću deca i ometaju prijem. No, morti to i ni tak loše s obzirom na ljetnu shemu hrta i sadržaja vijesti.
Umag je ovih dana u znaku tenisa. Loptica posvakud kam god se okreneš. Zgodno je videti ih u nadnaravnoj veličini po gradskim parkovima i raskršćima, one teniske, ne one na koje ste vi prostaki morti pomislili. Uoči ovog hepeninga pazilo se na svaki detalj. Čak su i dečja igrališta osvanula u novom ruhu, pofriškana s novim djelovima i bojom sad zgledaju kak se spada. Sigurna sam da budu i naša koprivnička pred Renesansu pokrpana i zrihtana ako već do Motiva nisu, bar ono u gradskom parku na čijem je toboganu još nedugo nestala i druga daska.
Složila sam se neki dan s frendovim statusom na fejsu u kojem se jadal da je zlizan, strošen i treba mu punjenje baterija. Lajkam i potpisujem njegovu misao. Jedva dočekah konac srpnja i veselim se kolektivnom odmoru iako sam na porodiljnom.
Sutra u podne, nakon kaj stigne mili ostavljam se uloge odgojiteljice, medicinskog osoblja, kuharice, čistačice i inih mi obaveza i, tako mi mlijeka u tetrapaku, kidam na ... pivo. 

srijeda, 20. srpnja 2011.

Morska priča (3)


Loše se nosim s činjenicom da za upad automobilom na gotovo sve okolne umaške plaže treba izbrojati ne malu količinu teškom mukom zarađenih nam kuna. Do neki sam se dan snebivala nad cifrom od 50 kuna za koju ne dobiješ nego tri do četri kvadrata potrebitih za ostaviti svog limenka, a sad je rekord na ljestvici skočil na 70 kolko valja ostaviti stričeku na rampi za upad na plažu Kanegra. Za neupućene radi se o plaži s koje se pruža pogled na kompletno slovensko primorje, ali, budimo realni - ni to baš tolko ne vredi. Čovek bi pomislil da se u tih 10 eura krije i kakav bon za ručak ili barem pivo, al kad ono – šipak, za to se dobije tek četri kvadrata asfalta i volumen „neba“ potrebnog za parkiranje vašeg tutača. Jedino kaj je uključeno u cijenu i kaj se dobije gratis je borova smola na haubi vašeg ljubimca čija količina isto tak varira ovisno o površini vozila, ali i stadiju zrelosti dreva pod kojim ste ga ostavili.
E pa zbilja mi je više dosta ovog našeg hrvatskog turizma. S obzirom na domišljatost naših turističkih djelatnika, bojim se da bu jednog dana iz kakvog šipražja iskočil neki tzv. „inkasator“ koji bi volumen mog tijela pomnožil s površinom prostirke za ležanje i izbacil cifru koju moram podmiriti za korištenje jadranskog ozona tog popodneva. Već vidim kak me dotični premerava s krojačkim metrom i nemre k sebi od centimetri. Usput mi izračuna i indeks tjelesne mase te udjeli savjet kak bi do godine čim jeftinije prošla, odnosno zauzela što manju površinu na plaži.
Mislim stvarno se čovek oseća jadno i bijedno kad mu striček odbije dići rampu ukolko ne posegne u novčarku, ali mi mu iz principa nedamo te novce. Pak smo mi domaći gosti, upad nek plaćaju strejnđeri čiji standard to more podnesti. Deca zbunjeno gledaju kaj se događa, zakaj se sad opet okrećemo i menjamo lokaciju. Prda je već briznula u plač jer smo bili na korak do mora i sad ga ponovo ne vidi. Jednog dana budu shvatili. Dok narastu i sami krenu na plažu morti fakat uvedu i ležarinu na hrvatskim plažama, a mi bumo im pričali o lepim vremenima kad si bez naknade prilazil kojoj god plaži ti se prohtelo.
Kišno popodne nateralo nas je da skoknemo do susedne nam Dežele. Pošto Slovenci rado dolaze k nama u goste ni mi ne volimo ostati dužni, a kad su modne krpice u pitanju ne pita se otkud i kolko. Spremile se mi četri žene i bjacek u šoping. Raspametile se od samih cifri, crevni se na artiklima - 3, 5, 7 itd prema višem, euri su naravno u pitanju. Četri ure hodajuć po dućanima prejdu da praf ni ne trepneš. Tek nas je teta s zvučnika prizvala na zemlju dok je najavila da je devet ur i da je trgovina zaprta. Tek je onda uslijedli šou jer se u takvom centru sve automatski zapre, od štengi do železnih rešetki na ulazima trgovina. Malo je falelo da smo ostale nutra prespati. Konačno, za kavom pregledavamo novu kolekciju krpica. Naravno da smo zadovoljne jer smo baš za sitne novce kupile ono kaj nam je baš bilo neophodno. Jedino bjacek protestira zbog ovakvog popodnevnog provoda. Zapuhne me odvratno neugodan, ali poznat miris. Zagledal se dečec nekam i s guštom napunil pelenu. Ko da nam je na kraju svega htel poručiti kaj on ko muški misli o našem današnjem izletu. Pri izlasku uočim tablu u koju je gledal dok se meškoljil u kolicima, na njoj lepo piše IZLAZ ZAHOD. Ijaaaj, kaj je napredno to moje dete, još ne zna creva kontrolirati, a već zna čitati J

srijeda, 13. srpnja 2011.

Morska priča (2)

Bjacek je nadrapal. Em je plus 35 u hladu em mu istovremno idu tri zuba i to jedan očnjak pa povremeno izgleda ko pravi besni pes. I dok njega jadnog danonoćno svlačim pa povremeno za noćnog spanja riskiramo da od novog bakinog kreveta napravimo pravu lagunu, prda nikak da shvati da je za ovih pasjih vrućina suvišan imati odjeven ikoji komad odjeće doli gaća. Neko se jutro, kad je vani već pržilo, a cajger u termometru popel iznad 30, damica spremila ko da je vani sever s snegom. Kratka majica na obaveznu potkošuljku, pa na to duga trenirka s kapuljačom. Dole dug hlače i da nisam skrila čarape u zadnji tren, začas bi i njih i patike navlekla na noge. I tak paradira stanom. Meni muka od samog pogleda, no zezam ju pa predlažem kaj bi joj z ormara zvadila zimsku jaknu, kapu i šal, a mogla bi se potruditi i najti rukavice. Moju ponudu ona prihvati s oduševljenjem, a onda se celo dopodne duri jer nemrem najti nikaj od nabrojanoga. Miša mu, ljudi se ovih dana ruše oblečeni jedva u kakvu krpu oko sebe, vidla vlastitim očima. Baš je evo neki dan pred nosom mi neka gospođa pred robnjakom zateturala i stropoštala se z štengi nikam drugam neg ravno v pikavo zimzelno žbunje. Pravi prizor za skrivenu kameru iako gospođi nije bilo ni malo smešno kad se iskobeljala van. Čim su joj pritrčali s čašom vode z obližnje brijačnice ženi se mam vrnula boja na obraze kaj od neugode, kaj od ugode.
Da se isto nebi i nama desilo klonimo se šetnji po najvećem suncu. Ne izlazimo prije 17 sati. Kad dugo spimo ni nemamo vremena za jutarnji odlazak na plažu, no s obzirom na svakodnevne nove situacije na istoj i jedan je odlazak dnevno dosta.
Oduvek sam se čudila, pa moglo bi se reči i zgražala nad roditeljima koji ne uspijevaju ovladati svojim podmlatkom pa ni samim sobom nego grme i urlaju nad malim glavama tak da cela plaža ne gleda u nikaj drugo nego u njih. Grozno, mislila sam si dok se i ja neko popodne nisam pretvorila u vješticu hobotnicu, ne po broju ruku nego po boji lica koje se u tren oka pretvorilo u ultraljubičasto izobličeno od srditosti i muke.
Vreme je za iti doma, 20 je sati prešlo, al prda bi baš sad malo skakala u more.
- Ne može.  – Oću.  – Ne može. – Oću.  – Ne, sad idemo doma, sutra bumo opet došli. – Oću. – Ne, dosta je za danas – Oćuuuuu. I lupa nogom o pod. Kaj da joj čovek dela u takvoj situaciji!?! Kaj drugo nego da nakon kaj ti para krene na uha, a slina na zube počneš urlati iz sveg glasa nebi li joj postalo jasno ko je „gazda“. Ali i nakon toga ona dalje tupi po svome – Oćuuuuu.
I tek kad se dobrano nasekiram i dodam još koji milimetar opsega svom čiru na želucu primjenim taktiku odvlačenja pažnje. Predložim sladoled - ne pali, igralište - ne pali, ali treća sreća - upali ponuda desetominutnog skakanja po trampolinu. Naravno, muke smo prolongirali za samo pol sata, jer ju onda pak svim silama moram uvjeravati da je sad dosta skakanja, da je njeno vreme isteklo, da su na redu druga deca i da se bu teta ljutila jer mama više nema novaca i da moramo ići jer nas čeka večera. Ma mislim najbolje je mam čim malac zakorači na trampolin odma usporedo krenuti i s njegovim izvlačenjem, odnosno pripremama da bi nakon 10 do 15 minuta uzaludnog trubljenja u vetar i dijete bilo izvučeno na „suho“...a mogli smo jednostavno ostati na molu i još koji put još skočiti u more. Zabadava.

četvrtak, 7. srpnja 2011.

Morska priča 1

Lovačke i morske priče

Makar sam se nećkala i dugo odbijala napustiti komociju vlastitog doma, mili me nagovoril da, ako ne zbog sebe, onda zbog naša dva privjeska preselim k baki na more na period dokle izdržimo. Transfer je obavljen prošlog vikenda.
Jutro nakon kaj nas je dostavil i ostavil probudili smo se s kišom i pravim jesenjim vremenom koje se istog trena prekopiralo na naše raspoloženje. Deca nervozna, razdražljiva, ništ im ne paše. Bjacek bi se samo nosal i čuval, a prda ni sama ne zna kud sa sobom. Ja pak polako kipim jer svaki korak koji obavljam od kuhanja kave pa do vršenja nužde ne ide bez bjaceka oslonjenog mi na kuk.
Osim zbog vremena ni prilagodba na novi prostor nam još nije pošla za rukom pa čim napustim prostoriju bjacek urla do iznemoglosti i dopuže za menom u nekolko sekundi gdi god se u stanu nalazila. Prda izmišlja, sad bi ovo jela pa nebi, pa bi se s ovim igrala, pa nebi. Kratko rečeno – ludnica, a pomoći nema. Eh kaj mi je ovo trebalo, a mogla sam lepo ostati doma, kukam.
Uloga samohrane majke koje sam se primila na mesec dana zbilja nije laka ni jednostavna. I dok mili doma uživa, jer se napokon more opustiti i pred telkom pogledati film, naspati se ko čovek (do 10.20!!! neki dan) ja mu morem samo zavideti na tome. Čak se i činjenica da mora svako tolko iti na posel s ovog mog gledišta čini privlačnom.
Skidam kapu svim majkama i očevima koji su se na koji god način našli u takvoj situaciji. Mesec dana brzo prejde, al duže od toga vam nebi bila u koži iako, nikad ne znaš kaj život već sutra donese.
I tak sam vam ja potonula u tmurne misli, a sve zbog oblaka koji su se tog jutra nadvili nad Umag.
Po završetku popodnevnog odmora dignem rolete, kad vani zasjalo sunce. Za pol ure više nisi mogel ni po čemu otkriti da je malo prije više bacalo na listopad nego srpanj. Istog se trena razvedrim i sama.
Plaža nam je mam pod nosom pa nas spakiram, kukanje ostavim za nama, i krećemo u nove pustolovine. S decom na moru jedino kaj nije, nije nikad dosadno. Nikad se ne sedi i ne pije kava na miru nego istovremeno dok ko fol „piješ“ kavu levom nogom ljuljaš jedno, a desnom klackaš drugo, kava se naravno hladi na terasi nekog od kafića. Ne uživa se u zalasku sunca jer se uvek jedan odluči da bi hodal onud kud se ne smije, a drugi bi se baš u tom trenu nosal. Veselje je pak najveće na plaži jer tam svakodnevno upoznajemo više komada novih prijatelja.
Prda se ovih dana fokusirala na puževe, rakove, školjke i sve kaj gmiže i pliva kroz vodu. Nabere tak jedno popodne punu šaku pužića i pokaže ih s ponosom baki. Ona ju pak idućih pol sata uvjerava da ih treba vratiti u more da nebi uginuli. Ne'š ti eko katastrofe da je uginulo devet morskih pužića, al dobro, ova ju posluša i vrati svoje ljubimce nazad. Par minuta kasnije prepozna se s curicom koju smo dan ranije upoznali u gradskom parku. Mala je godinu starija pa je i domišljatija od moje. Samo kaj sam se okrenula na kamenu pored njih se našel rak koji je u momentu dobil kamenom po glavi, a onda se „igra“ nastavila dok se rak nije pretvoril u kašicu. Srećom se te mudrice nisu setile da naš bjacek još uvek papa hranu u tom obliku. Baki smo ovu vrstu igre prešuteli, ali i ovak mu više nije bilo pomoći. 

Lovačke i morske priče

Makar sam se nećkala i dugo odbijala napustiti komociju vlastitog doma, mili me nagovoril da, ako ne zbog sebe, onda zbog naša dva privjeska preselim k baki na more na period dokle izdržimo. Transfer je obavljen prošlog vikenda.
Jutro nakon kaj nas je dostavil i ostavil probudili smo se s kišom i pravim jesenjim vremenom koje se istog trena prekopiralo na naše raspoloženje. Deca nervozna, razdražljiva, ništ im ne paše. Bjacek bi se samo nosal i čuval, a prda ni sama ne zna kud sa sobom. Ja pak polako kipim jer svaki korak koji obavljam od kuhanja kave pa do vršenja nužde ne ide bez bjaceka oslonjenog mi na kuk.
Osim zbog vremena ni prilagodba na novi prostor nam još nije pošla za rukom pa čim napustim prostoriju bjacek urla do iznemoglosti i dopuže za menom u nekolko sekundi gdi god se u stanu nalazila. Prda izmišlja, sad bi ovo jela pa nebi, pa bi se s ovim igrala, pa nebi. Kratko rečeno – ludnica, a pomoći nema. Eh kaj mi je ovo trebalo, a mogla sam lepo ostati doma, kukam.
Uloga samohrane majke koje sam se primila na mesec dana zbilja nije laka ni jednostavna. I dok mili doma uživa, jer se napokon more opustiti i pred telkom pogledati film, naspati se ko čovek (do 10.20!!! neki dan) ja mu morem samo zavideti na tome. Čak se i činjenica da mora svako tolko iti na posel s ovog mog gledišta čini privlačnom.
Skidam kapu svim majkama i očevima koji su se na koji god način našli u takvoj situaciji. Mesec dana brzo prejde, al duže od toga vam nebi bila u koži iako, nikad ne znaš kaj život već sutra donese.
I tak sam vam ja potonula u tmurne misli, a sve zbog oblaka koji su se tog jutra nadvili nad Umag.
Po završetku popodnevnog odmora dignem rolete, kad vani zasjalo sunce. Za pol ure više nisi mogel ni po čemu otkriti da je malo prije više bacalo na listopad nego srpanj. Istog se trena razvedrim i sama.
Plaža nam je mam pod nosom pa nas spakiram, kukanje ostavim za nama, i krećemo u nove pustolovine. S decom na moru jedino kaj nije, nije nikad dosadno. Nikad se ne sedi i ne pije kava na miru nego istovremeno dok ko fol „piješ“ kavu levom nogom ljuljaš jedno, a desnom klackaš drugo, kava se naravno hladi na terasi nekog od kafića. Ne uživa se u zalasku sunca jer se uvek jedan odluči da bi hodal onud kud se ne smije, a drugi bi se baš u tom trenu nosal. Veselje je pak najveće na plaži jer tam svakodnevno upoznajemo više komada novih prijatelja.
Prda se ovih dana fokusirala na puževe, rakove, školjke i sve kaj gmiže i pliva kroz vodu. Nabere tak jedno popodne punu šaku pužića i pokaže ih s ponosom baki. Ona ju pak idućih pol sata uvjerava da ih treba vratiti u more da nebi uginuli. Ne'š ti eko katastrofe da je uginulo devet morskih pužića, al dobro, ova ju posluša i vrati svoje ljubimce nazad. Par minuta kasnije prepozna se s curicom koju smo dan ranije upoznali u gradskom parku. Mala je godinu starija pa je i domišljatija od moje. Samo kaj sam se okrenula na kamenu pored njih se našel rak koji je u momentu dobil kamenom po glavi, a onda se „igra“ nastavila dok se rak nije pretvoril u kašicu. Srećom se te mudrice nisu setile da naš bjacek još uvek papa hranu u tom obliku. Baki smo ovu vrstu igre prešuteli, ali i ovak mu više nije bilo pomoći.