utorak, 30. kolovoza 2011.


Kam su nestali štrumfovi?

Susedin muž praf veli da smo mi roditelji svakodnevno u ulozi menađera u državnim firmama. To potkrepljuje sljedećim: svakodnevno donosimo važne odluke o stvarima o kojima nemamo pojma, al nakon kaj ih donesemo od njih ne odstupamo, makar posljedice i ne bile onakve kakvima smo se nadali. Treba biti ustrajan u svojim naumima i imati stav, da ova dečurlija shvati da ima posla s ozbiljnim i odlučnim facama! Jedino kaj mi roditelji nismo u prilici priskrbit si kakav milijunček za crne dane budućih nam naraštaja u trećem kolenu, poput pravih managera.
Kad smo već spomenuli lovu onda nemremo ne spomenuti da smo se ovih dana bogme kak i brojni vi zagledali duboko v šratoflin pa ga i više put zokrenuli nebi li z njega scurela i ona zadnja kuna koja se skrivala v čošku. Pak treba dete opremiti za novu godinu vu vrtiću, a tam borme nemre dojti kakvo god. Kupilo se svega, i kaj treba i ne treba, prepeglalo kartice pak se budu piđame i trenirke plaćale do božićnih praznika, ali kaj buš kad se mora.
Put nas je odnesel v metropolu. K pajdašu. U sklopu izleta ukomponirali smo kino predstavu i šoping jer priznajte, nije isto dok se neki komad obleke kupi v našoj Koprivi ili dok se detetu na etiketi pročita brend kojeg vu našem "selu" ni moči kupiti ni za kakve peneze.
Da pojasnim, mam se prvenstveno zagrijala i nabrijala kak bu prdu izvela prvi put u životu u kino. Na repertoaru Štrumfovi, crtić moje radosti iz mladosti. Izbor je pal na kino dvoranu u sklopu šoping centra kaj bi mili i bjacek imali kak ubiti tih sat i nekaj dok ja i damica uživamo u storiji o malim plavima. Da dojam bude potpun, a uspomena na prvu kino predstavu savršena istrošim se na kolu i kokice koje stoje više od same ulaznice. Oboružane 3D naočalama i spomenutim rekvizitima zavalimo se u fotelje. Crtić kasni par minuta zbog greške na projektoru. Prda nabila naočale na nos, al vidim da pomalo štrika. Kolu nije gucnula, a kokice stoje netaknute. Nekaj ne štima. I onda se napokon svetla gase i čarolija kreće. Ali bože, ova treća dimenzija i mene zbunjuje, a prda zinula da nemre bolje. Začas, evo je pri meni u krilu. Štrumfeta je se dojmila, no kad Gargamel krene čarobirati i eksplodirati pa napokon otkrije štrumf selo i počne gazit im kućice prda izjavi: kaka mi se!!! I tu je kraj naše kino predstave. Nakon kaj izađemo iz dvorane nebi li pronašle zahod koji joj više nije ni u primisli, nema te sile koja bi je nagovorila da se vratimo unutra. I tak je naša kino predstava završila nakon svega 15 pogledanih minuta. Najradije bi se bila sama vratila i u miru odgledala film, ali nije fer milog ostaviti s njih dvoje u ovakvoj situaciji.
Ok, nije tragedija, ipak smo u ogromnom šoping centru koji nas zove svojim prekrasnim svetlima i muzikom da potrošimo i ono kaj nemamo. Vrag neda mira pa se odtepemo u jedan od dućana gdi se bez obzira na krizu, na blagajnama čeka u redu. Mame pomahnitalo prebiru po policama, ladicama i afingerima pa ko sumanute pokušavaju svom zlatu navuč prek glave kakvu novu krpicu. Deca urlaju, vrište i skrivaju se među garderobom, dok tate nezainteresirano prebiru po svojim tačskrinovima i stavljaju novi status na fejs. -  Samo još ove štramplice, one budu joj odlično išle na ove nove čizmice, jaknicu, a i u tonu su s kapicom, na hlačice i trenirku se baš nebudu vidle, ali baš su mi slatke, i takve sam baš danima tražila po dućanima, viša sila me poslala sim, napokon sam našla kaj tražim. Još pogledam par sitnica i onda smo gotovi - uvjerava gospođa supruga koji je neodlučan bi li radije nestal s lica zemlje ili svoju gospođu s iste zbrisal jednim potezom.
Navek je to tak, mi žene raspametimo se čim zakoračimo v dućan, a oni? Ne preostaje im nego slegnuti ramenima i provući karticu, a moru se, ak deca već neko vreme nisu bila u vidnom polju i zapitati kam su nestali štrumfovi. 

utorak, 23. kolovoza 2011.

Moja kućica - moja slobodica


Moja kućica - moja slobodica
Godišnji je razdoblje u kojem se bezbrižno nagomilavaju razne obaveze, složim se neki dan s statusom frenda na fejsu. Tak sam i ja ovogodišnje ljetovanje i odmaranje ostavila za sobom i vratila se u podravsku ravnicu gdi su me dočekale već poznate dužnosti. I makar je na moru bilo lepo i divno i krasno, nekak se najlepše vrnuti doma na svoje, naša kućica - naša slobodica pa nek igrački bu do kolena, a zmazanog suđa i veša do plafona, ni me briga dok si svoj na svome. Zapravo, moj godišnji tek sad počinje!
Prvi smo tjedan po povratku uglavnom proveli obilazeći ekipu s kojom se nismo vidli i više od mesec dana. Nekak je slučajno ispalo da su prvi na rasporedu bili oni s vlastitom decom, a tek smo ovaj tjedan krenuli s hodočašćima k onima koje radosti roditeljstva još nisu doživeli. Možda se, nakon posjeta naše male družine osveste i predomisle o prenošenju genetskog koda na novu generaciju. Zapravo, kad bolje razmislim, bolje se uvalit onima koji još nemaju vlastitu decu jer su ih ti bar malo željni za razliku od onih koji posjeduju svoje i gdi ispadne da se celo druženje pretvori u prepucavanje, natezanje i uvjeravanje da se sad baš on mora malo poigrat s bebinim kolicima pa bu ih onda mogla dobiti prda. Dok ovi s decom, među koje ubrajam i sebe, dozvoljavaju deci sve i svakaj nebi li kupili bar koju minutu mira za ispiti kavicu, ovi drugi, solo parnjaci, to isto dozvoljavaju ne želeći se zameriti malim haharima.
Upravo smo došli  s druženja pri mojoj srednjoškolskoj pajdašici gdi su prda i bjacek uspeli u svega dva sata stan okrenuti naglavačke. Ovim se putem ispričavam kaj su u hodniku nadrobili suhu lavandu, al bjacek je valjda nameraval malo semenja odnesti i za doma. Isto tak isprika kaj je prda svojim malim crnim nožicama zamazala krevetninu koja se doduše more rabiti na dve strane pa se nadam da su je noćas okrenuli na onu drugu, tamniju stranu. Za prolijane sokove, nadrobljeno mrvinje i bombone pod kaučom sam se već ispričala kak i za to kaj je bjacek u jednom momentu ponesen ritmom muzike iz radija istog pokušal isčupati i zavitlati s njim oko glave. To mu je od Darka Indijanca, ne zna taj još kaj je laso, kaj torba, a kaj radio prijemnik. Za packe po špiglu, zgužvane karte i uništenu šminku se ne mislim ispričavat jer su na to domaćini bili upozoreni, ali baš je zgledalo simpatično kad je bjacek s one svoje dve buhtlaste ručice lupal okolo i delal kvara. Verujem da su nakon kaj su nas ispratili za svaki slučaj tri put okrenuli lokot na bravi i uglas uzdahnuli: ne ponovilo se!! Igranja pod plahtama nebu garant do Sisveta, dok koji od njih ne zaboravi na ovu veselo provedenu večer.
Prdinu uzrečicu: za koji mesec pem u vrtić ovih smo dana preformulirali u "za koji dan". Bez problema je prihvatila tu za nju naizgled, beznačajnu promjenu. Sve ona zna pa teoretizira: da bu se tam lepo igrala s prijateljima dok bu mama na poslu, da budu ju tete svakaj novoga naučile, da bu lepo spavala pa čak i da bude jela sve kaj joj se ponudi. Ne preostaje mi nego nadati se da bu se teorija i u praksi pokazala ovak jednostavnom i lako premostivom. Kak čujem iz iskustva drugih mama, više problema stvaramo mi same nego deca koja se prilagode čim mi mame zajdemo za čošak. Ma ajde, nebu to nikaj strašnog, pa njoj bu tam lepo, asocijalna nije, uklopila bu se kak i kad god, pa dosta joj je bilo tri godine života (minus nekih par dana) provedenih doma s mamicom.
Bjacek je druga priča. On je trenutno u fazi strahovanja da bu ga mama ostavila. Nadam se da bu ga ta ideja napustila do prvog mu rođendana jer ga u protivnom niko nebu štel čuvati pa bi mogel doma ostati sam, a onda bi pak ja mogla biti prisiljena podiči potenciju s kvadrata na kub?!? Pa ipak se kolko čujem ulažu penezi u renoviranje rodilišta, bi i to valjalo videti, kaj ne?

četvrtak, 28. srpnja 2011.

Morska priča (4)

Skoro je otkucalo 23. Dvojac je pred koju minutu utonul u zaslužen san. Aleluja! Otkak su se vani pokvarile vremenske prilike, a mi navlekli duge nogavice i hlače zavladala je nekakva nepodnošljiva  nervoza. Gledam ih tu kak slatko spiju i hrču i nemrem verovati da se budu za koju vuru opet pretvorili u mala čudovišta. Gremlini im ovih dana nisu ni do kolena. Za sve koji još nisu postali roditelji evo jedan iz prve ruke savjet: ak očete ponoreti rodite si dete, more i dva, al ak očete skrenuti s uma bespovratno, onda se s istima uputite sami na tzv. godišnji “odmor“.
I dok mili doma licka hižu i iz dosade riba 20 let netaknute terase, premeće po kuhinjskim elementima i slično, ja se nemrem sčekati sutrašnjeg dana pa da ovaj horor film napokon završi. Ili bar dobije ulogu više. Razlika između filmskog i mog hororca je to da nakon odgledanog filma neko vreme po kući hodaš stisnutih guzova i s knedlom u grlu, a u mom slučaju ovakvo stanje traje celi dan. I u tom da noćna mora nakon filma nestane čim s svetlom dana protrljaš okice, a ova moja tek tad započinje, kad ova moja dva slatkiša progledaju i jedan drugog krenu pehati. Vriskovi i urlikanje koje proizvode potpuno su autentični vrhunskim filmovima strave i užasa od kojih se ledi krv u žilama.
„ Pa viš da mu idu zubi – pojašnjava mi prda razloge bjacekovog urlanja. Zbilja, otkak smo došli sim zubi niču, mic po mic, malo po malo, al nikak k kraju. To njegovo cendranje prelazi sve granice pa mi je malo i smešno pripisivat sve zubima, al ok, kad prda veli, onda je tak, pa ipak se oni kuže. Za koji tren bjacek prestane i zavlada mir, ne tišina, jer taj sam pojam već odavno prestala koristiti u govoru i uopće mu se nadati. Sad tek shvaćam kaj su meni moji navek pripovedali i zakaj se srdili, naročito za dnevnika: pa od vas dve (mene i sis) se nikaj nikad nemre čuti, govorili bi u vetar. Evo kak se povijest ponavlja J Tak danas i ja trpim iste nevolje a sve zato jer sam se i sama baš neotesano ponašala dok sam bila klinka. Sad nek mi bu, pa nek u idućih desetak godina nikaj ne čujem i ne vidim kak treba s malog ekrana. Urotili su se oni skup s talijancinima, pa dok ovi kojim slučajem ne ometaju signal da Istra uspije uloviti nekaj od hrvatskih kanala, onda u akciju kreću deca i ometaju prijem. No, morti to i ni tak loše s obzirom na ljetnu shemu hrta i sadržaja vijesti.
Umag je ovih dana u znaku tenisa. Loptica posvakud kam god se okreneš. Zgodno je videti ih u nadnaravnoj veličini po gradskim parkovima i raskršćima, one teniske, ne one na koje ste vi prostaki morti pomislili. Uoči ovog hepeninga pazilo se na svaki detalj. Čak su i dečja igrališta osvanula u novom ruhu, pofriškana s novim djelovima i bojom sad zgledaju kak se spada. Sigurna sam da budu i naša koprivnička pred Renesansu pokrpana i zrihtana ako već do Motiva nisu, bar ono u gradskom parku na čijem je toboganu još nedugo nestala i druga daska.
Složila sam se neki dan s frendovim statusom na fejsu u kojem se jadal da je zlizan, strošen i treba mu punjenje baterija. Lajkam i potpisujem njegovu misao. Jedva dočekah konac srpnja i veselim se kolektivnom odmoru iako sam na porodiljnom.
Sutra u podne, nakon kaj stigne mili ostavljam se uloge odgojiteljice, medicinskog osoblja, kuharice, čistačice i inih mi obaveza i, tako mi mlijeka u tetrapaku, kidam na ... pivo. 

srijeda, 20. srpnja 2011.

Morska priča (3)


Loše se nosim s činjenicom da za upad automobilom na gotovo sve okolne umaške plaže treba izbrojati ne malu količinu teškom mukom zarađenih nam kuna. Do neki sam se dan snebivala nad cifrom od 50 kuna za koju ne dobiješ nego tri do četri kvadrata potrebitih za ostaviti svog limenka, a sad je rekord na ljestvici skočil na 70 kolko valja ostaviti stričeku na rampi za upad na plažu Kanegra. Za neupućene radi se o plaži s koje se pruža pogled na kompletno slovensko primorje, ali, budimo realni - ni to baš tolko ne vredi. Čovek bi pomislil da se u tih 10 eura krije i kakav bon za ručak ili barem pivo, al kad ono – šipak, za to se dobije tek četri kvadrata asfalta i volumen „neba“ potrebnog za parkiranje vašeg tutača. Jedino kaj je uključeno u cijenu i kaj se dobije gratis je borova smola na haubi vašeg ljubimca čija količina isto tak varira ovisno o površini vozila, ali i stadiju zrelosti dreva pod kojim ste ga ostavili.
E pa zbilja mi je više dosta ovog našeg hrvatskog turizma. S obzirom na domišljatost naših turističkih djelatnika, bojim se da bu jednog dana iz kakvog šipražja iskočil neki tzv. „inkasator“ koji bi volumen mog tijela pomnožil s površinom prostirke za ležanje i izbacil cifru koju moram podmiriti za korištenje jadranskog ozona tog popodneva. Već vidim kak me dotični premerava s krojačkim metrom i nemre k sebi od centimetri. Usput mi izračuna i indeks tjelesne mase te udjeli savjet kak bi do godine čim jeftinije prošla, odnosno zauzela što manju površinu na plaži.
Mislim stvarno se čovek oseća jadno i bijedno kad mu striček odbije dići rampu ukolko ne posegne u novčarku, ali mi mu iz principa nedamo te novce. Pak smo mi domaći gosti, upad nek plaćaju strejnđeri čiji standard to more podnesti. Deca zbunjeno gledaju kaj se događa, zakaj se sad opet okrećemo i menjamo lokaciju. Prda je već briznula u plač jer smo bili na korak do mora i sad ga ponovo ne vidi. Jednog dana budu shvatili. Dok narastu i sami krenu na plažu morti fakat uvedu i ležarinu na hrvatskim plažama, a mi bumo im pričali o lepim vremenima kad si bez naknade prilazil kojoj god plaži ti se prohtelo.
Kišno popodne nateralo nas je da skoknemo do susedne nam Dežele. Pošto Slovenci rado dolaze k nama u goste ni mi ne volimo ostati dužni, a kad su modne krpice u pitanju ne pita se otkud i kolko. Spremile se mi četri žene i bjacek u šoping. Raspametile se od samih cifri, crevni se na artiklima - 3, 5, 7 itd prema višem, euri su naravno u pitanju. Četri ure hodajuć po dućanima prejdu da praf ni ne trepneš. Tek nas je teta s zvučnika prizvala na zemlju dok je najavila da je devet ur i da je trgovina zaprta. Tek je onda uslijedli šou jer se u takvom centru sve automatski zapre, od štengi do železnih rešetki na ulazima trgovina. Malo je falelo da smo ostale nutra prespati. Konačno, za kavom pregledavamo novu kolekciju krpica. Naravno da smo zadovoljne jer smo baš za sitne novce kupile ono kaj nam je baš bilo neophodno. Jedino bjacek protestira zbog ovakvog popodnevnog provoda. Zapuhne me odvratno neugodan, ali poznat miris. Zagledal se dečec nekam i s guštom napunil pelenu. Ko da nam je na kraju svega htel poručiti kaj on ko muški misli o našem današnjem izletu. Pri izlasku uočim tablu u koju je gledal dok se meškoljil u kolicima, na njoj lepo piše IZLAZ ZAHOD. Ijaaaj, kaj je napredno to moje dete, još ne zna creva kontrolirati, a već zna čitati J

srijeda, 13. srpnja 2011.

Morska priča (2)

Bjacek je nadrapal. Em je plus 35 u hladu em mu istovremno idu tri zuba i to jedan očnjak pa povremeno izgleda ko pravi besni pes. I dok njega jadnog danonoćno svlačim pa povremeno za noćnog spanja riskiramo da od novog bakinog kreveta napravimo pravu lagunu, prda nikak da shvati da je za ovih pasjih vrućina suvišan imati odjeven ikoji komad odjeće doli gaća. Neko se jutro, kad je vani već pržilo, a cajger u termometru popel iznad 30, damica spremila ko da je vani sever s snegom. Kratka majica na obaveznu potkošuljku, pa na to duga trenirka s kapuljačom. Dole dug hlače i da nisam skrila čarape u zadnji tren, začas bi i njih i patike navlekla na noge. I tak paradira stanom. Meni muka od samog pogleda, no zezam ju pa predlažem kaj bi joj z ormara zvadila zimsku jaknu, kapu i šal, a mogla bi se potruditi i najti rukavice. Moju ponudu ona prihvati s oduševljenjem, a onda se celo dopodne duri jer nemrem najti nikaj od nabrojanoga. Miša mu, ljudi se ovih dana ruše oblečeni jedva u kakvu krpu oko sebe, vidla vlastitim očima. Baš je evo neki dan pred nosom mi neka gospođa pred robnjakom zateturala i stropoštala se z štengi nikam drugam neg ravno v pikavo zimzelno žbunje. Pravi prizor za skrivenu kameru iako gospođi nije bilo ni malo smešno kad se iskobeljala van. Čim su joj pritrčali s čašom vode z obližnje brijačnice ženi se mam vrnula boja na obraze kaj od neugode, kaj od ugode.
Da se isto nebi i nama desilo klonimo se šetnji po najvećem suncu. Ne izlazimo prije 17 sati. Kad dugo spimo ni nemamo vremena za jutarnji odlazak na plažu, no s obzirom na svakodnevne nove situacije na istoj i jedan je odlazak dnevno dosta.
Oduvek sam se čudila, pa moglo bi se reči i zgražala nad roditeljima koji ne uspijevaju ovladati svojim podmlatkom pa ni samim sobom nego grme i urlaju nad malim glavama tak da cela plaža ne gleda u nikaj drugo nego u njih. Grozno, mislila sam si dok se i ja neko popodne nisam pretvorila u vješticu hobotnicu, ne po broju ruku nego po boji lica koje se u tren oka pretvorilo u ultraljubičasto izobličeno od srditosti i muke.
Vreme je za iti doma, 20 je sati prešlo, al prda bi baš sad malo skakala u more.
- Ne može.  – Oću.  – Ne može. – Oću.  – Ne, sad idemo doma, sutra bumo opet došli. – Oću. – Ne, dosta je za danas – Oćuuuuu. I lupa nogom o pod. Kaj da joj čovek dela u takvoj situaciji!?! Kaj drugo nego da nakon kaj ti para krene na uha, a slina na zube počneš urlati iz sveg glasa nebi li joj postalo jasno ko je „gazda“. Ali i nakon toga ona dalje tupi po svome – Oćuuuuu.
I tek kad se dobrano nasekiram i dodam još koji milimetar opsega svom čiru na želucu primjenim taktiku odvlačenja pažnje. Predložim sladoled - ne pali, igralište - ne pali, ali treća sreća - upali ponuda desetominutnog skakanja po trampolinu. Naravno, muke smo prolongirali za samo pol sata, jer ju onda pak svim silama moram uvjeravati da je sad dosta skakanja, da je njeno vreme isteklo, da su na redu druga deca i da se bu teta ljutila jer mama više nema novaca i da moramo ići jer nas čeka večera. Ma mislim najbolje je mam čim malac zakorači na trampolin odma usporedo krenuti i s njegovim izvlačenjem, odnosno pripremama da bi nakon 10 do 15 minuta uzaludnog trubljenja u vetar i dijete bilo izvučeno na „suho“...a mogli smo jednostavno ostati na molu i još koji put još skočiti u more. Zabadava.

četvrtak, 7. srpnja 2011.

Morska priča 1

Lovačke i morske priče

Makar sam se nećkala i dugo odbijala napustiti komociju vlastitog doma, mili me nagovoril da, ako ne zbog sebe, onda zbog naša dva privjeska preselim k baki na more na period dokle izdržimo. Transfer je obavljen prošlog vikenda.
Jutro nakon kaj nas je dostavil i ostavil probudili smo se s kišom i pravim jesenjim vremenom koje se istog trena prekopiralo na naše raspoloženje. Deca nervozna, razdražljiva, ništ im ne paše. Bjacek bi se samo nosal i čuval, a prda ni sama ne zna kud sa sobom. Ja pak polako kipim jer svaki korak koji obavljam od kuhanja kave pa do vršenja nužde ne ide bez bjaceka oslonjenog mi na kuk.
Osim zbog vremena ni prilagodba na novi prostor nam još nije pošla za rukom pa čim napustim prostoriju bjacek urla do iznemoglosti i dopuže za menom u nekolko sekundi gdi god se u stanu nalazila. Prda izmišlja, sad bi ovo jela pa nebi, pa bi se s ovim igrala, pa nebi. Kratko rečeno – ludnica, a pomoći nema. Eh kaj mi je ovo trebalo, a mogla sam lepo ostati doma, kukam.
Uloga samohrane majke koje sam se primila na mesec dana zbilja nije laka ni jednostavna. I dok mili doma uživa, jer se napokon more opustiti i pred telkom pogledati film, naspati se ko čovek (do 10.20!!! neki dan) ja mu morem samo zavideti na tome. Čak se i činjenica da mora svako tolko iti na posel s ovog mog gledišta čini privlačnom.
Skidam kapu svim majkama i očevima koji su se na koji god način našli u takvoj situaciji. Mesec dana brzo prejde, al duže od toga vam nebi bila u koži iako, nikad ne znaš kaj život već sutra donese.
I tak sam vam ja potonula u tmurne misli, a sve zbog oblaka koji su se tog jutra nadvili nad Umag.
Po završetku popodnevnog odmora dignem rolete, kad vani zasjalo sunce. Za pol ure više nisi mogel ni po čemu otkriti da je malo prije više bacalo na listopad nego srpanj. Istog se trena razvedrim i sama.
Plaža nam je mam pod nosom pa nas spakiram, kukanje ostavim za nama, i krećemo u nove pustolovine. S decom na moru jedino kaj nije, nije nikad dosadno. Nikad se ne sedi i ne pije kava na miru nego istovremeno dok ko fol „piješ“ kavu levom nogom ljuljaš jedno, a desnom klackaš drugo, kava se naravno hladi na terasi nekog od kafića. Ne uživa se u zalasku sunca jer se uvek jedan odluči da bi hodal onud kud se ne smije, a drugi bi se baš u tom trenu nosal. Veselje je pak najveće na plaži jer tam svakodnevno upoznajemo više komada novih prijatelja.
Prda se ovih dana fokusirala na puževe, rakove, školjke i sve kaj gmiže i pliva kroz vodu. Nabere tak jedno popodne punu šaku pužića i pokaže ih s ponosom baki. Ona ju pak idućih pol sata uvjerava da ih treba vratiti u more da nebi uginuli. Ne'š ti eko katastrofe da je uginulo devet morskih pužića, al dobro, ova ju posluša i vrati svoje ljubimce nazad. Par minuta kasnije prepozna se s curicom koju smo dan ranije upoznali u gradskom parku. Mala je godinu starija pa je i domišljatija od moje. Samo kaj sam se okrenula na kamenu pored njih se našel rak koji je u momentu dobil kamenom po glavi, a onda se „igra“ nastavila dok se rak nije pretvoril u kašicu. Srećom se te mudrice nisu setile da naš bjacek još uvek papa hranu u tom obliku. Baki smo ovu vrstu igre prešuteli, ali i ovak mu više nije bilo pomoći. 

Lovačke i morske priče

Makar sam se nećkala i dugo odbijala napustiti komociju vlastitog doma, mili me nagovoril da, ako ne zbog sebe, onda zbog naša dva privjeska preselim k baki na more na period dokle izdržimo. Transfer je obavljen prošlog vikenda.
Jutro nakon kaj nas je dostavil i ostavil probudili smo se s kišom i pravim jesenjim vremenom koje se istog trena prekopiralo na naše raspoloženje. Deca nervozna, razdražljiva, ništ im ne paše. Bjacek bi se samo nosal i čuval, a prda ni sama ne zna kud sa sobom. Ja pak polako kipim jer svaki korak koji obavljam od kuhanja kave pa do vršenja nužde ne ide bez bjaceka oslonjenog mi na kuk.
Osim zbog vremena ni prilagodba na novi prostor nam još nije pošla za rukom pa čim napustim prostoriju bjacek urla do iznemoglosti i dopuže za menom u nekolko sekundi gdi god se u stanu nalazila. Prda izmišlja, sad bi ovo jela pa nebi, pa bi se s ovim igrala, pa nebi. Kratko rečeno – ludnica, a pomoći nema. Eh kaj mi je ovo trebalo, a mogla sam lepo ostati doma, kukam.
Uloga samohrane majke koje sam se primila na mesec dana zbilja nije laka ni jednostavna. I dok mili doma uživa, jer se napokon more opustiti i pred telkom pogledati film, naspati se ko čovek (do 10.20!!! neki dan) ja mu morem samo zavideti na tome. Čak se i činjenica da mora svako tolko iti na posel s ovog mog gledišta čini privlačnom.
Skidam kapu svim majkama i očevima koji su se na koji god način našli u takvoj situaciji. Mesec dana brzo prejde, al duže od toga vam nebi bila u koži iako, nikad ne znaš kaj život već sutra donese.
I tak sam vam ja potonula u tmurne misli, a sve zbog oblaka koji su se tog jutra nadvili nad Umag.
Po završetku popodnevnog odmora dignem rolete, kad vani zasjalo sunce. Za pol ure više nisi mogel ni po čemu otkriti da je malo prije više bacalo na listopad nego srpanj. Istog se trena razvedrim i sama.
Plaža nam je mam pod nosom pa nas spakiram, kukanje ostavim za nama, i krećemo u nove pustolovine. S decom na moru jedino kaj nije, nije nikad dosadno. Nikad se ne sedi i ne pije kava na miru nego istovremeno dok ko fol „piješ“ kavu levom nogom ljuljaš jedno, a desnom klackaš drugo, kava se naravno hladi na terasi nekog od kafića. Ne uživa se u zalasku sunca jer se uvek jedan odluči da bi hodal onud kud se ne smije, a drugi bi se baš u tom trenu nosal. Veselje je pak najveće na plaži jer tam svakodnevno upoznajemo više komada novih prijatelja.
Prda se ovih dana fokusirala na puževe, rakove, školjke i sve kaj gmiže i pliva kroz vodu. Nabere tak jedno popodne punu šaku pužića i pokaže ih s ponosom baki. Ona ju pak idućih pol sata uvjerava da ih treba vratiti u more da nebi uginuli. Ne'š ti eko katastrofe da je uginulo devet morskih pužića, al dobro, ova ju posluša i vrati svoje ljubimce nazad. Par minuta kasnije prepozna se s curicom koju smo dan ranije upoznali u gradskom parku. Mala je godinu starija pa je i domišljatija od moje. Samo kaj sam se okrenula na kamenu pored njih se našel rak koji je u momentu dobil kamenom po glavi, a onda se „igra“ nastavila dok se rak nije pretvoril u kašicu. Srećom se te mudrice nisu setile da naš bjacek još uvek papa hranu u tom obliku. Baki smo ovu vrstu igre prešuteli, ali i ovak mu više nije bilo pomoći. 

srijeda, 29. lipnja 2011.

Autići, bageri i Jagodica bobica

Nedelja popodne, mili sprašil u noćnu,  a deca i ja se izveli u šetnju. Ja furam bjaceka dok prda pokraj vozi Anabelu. Ta je njezina bepka prava meta za ostalu klinčuriju. Tak se i ovaj put neki malac usred parka zaljubil u nju i mam primil rivanja kolica gore-dole po igralištu. Prda ima drugog posla i ovaj je put ne smeta kaj se neko drugi zabavlja s njenom nerazdvojnom flendicom. Pored malca roditelji. Mami simpatično kaj se sinek zainteresiral za bebu. Tata stoji podalje, no u trenutku kad mama iz torbice izvadi fotoaparat nebi li ovjekovječila ovaj prizor otac djeteta se stvori kraj nje i ko iz puške ispali: pa nebuš ga valjda slikala s kolicima! Mama zakoluta očima i razočarano spremi fotić. Nasmijem se ovom prizoru koji me odma podsetil na nedavnu situaciju kad smo ja i suseda ostale zgrožene nad reakcijom naših vlastitih muških polovica.
Mali sused u našem se boravku rado poigra s prdinom kuhinjicom pa je mama suseda tek glasno razmišljala pred ocem si deteta da bi bilo zgodno i njemu kupiti nekaj slično. Na to njeno glasno razmišljanje sused je kratko i jasno odgovoril glasnim NITIČUTI. Pošto sam se i sama zabezeknula nad takvim zatucanim muškim razmišljanjem, prepričavam zgodu svom mužiću. I ni na kraj pameti mi da bum dobila isti odgovor i odobravanje susedovog načina razmišljanja.  Obojica ko da su netom iz pećine izašla, sad bi definitivno jen drugog tapšali po ramenu da ovaj nije neki dan odmaglil z Koprive.
Alzo dakle, pa nemrem k sebi. Pojašnjenja su im sasvim jednostavna: nije to igračka za dečke, treba im kupit alat pa nek šarafe, to ti dojde kak i kuhinja. Da, baš, a onda nek jednog dana kad odrastu za obed posluže čavle i šarafe!?! Mislim kaj bu im se dogodilo ak bi se dečeci malo poigrali s kuhačama i loncima ili premešali kakav čušpajz v lončeku. Samo bi stekli osnovne preduvjete da jednog dana postanu pravi majstori u kuhinji i umesto žene odrade koju smjenu pri peći. I da, interesantno je da je suprotno vlastitim reakcijama kad su dečeci u pitanju, ovaj pravi mačo dvojac naših supruga danima bil paraliziran pred malim ekranima prateći kaj se to kuha u loncima masterchefa, a sad im ide para na uha dok bi sineki primili lonac i šeflju v ruke.
- Daj bjaceku autić, no daj mu taj autić, vidiš da se neće igrati s ničim drugim - uvjerava mili prdu koja se baš u inat našla igrat s jednim od dva autića koje ima. Prepucavanje traje, a na kraju mili zaključi da bjaceku valja kupiti pet-šest autića kaj bu se i on napokon imal s čim igrati. I pušku i pištolja, a po mogućnosti i kakvu toljagu, pa da bude pravo muško, mrmljam si u bradu.
Zanimljivo da ne smeta kad se prda primi šrafcigera, bagera i sličnih igrački s tzv. muškim predznakom. To ne smeta, nek samo uči kak se kaj šarafi, bu joj dobro došlo, čitam mu misli.
Neka su istraživanja pokazala da curice još uvek radije upoznajemo s zadaćama vezanim uz kućanstvo, dok dečke učimo lupati čekićem i popravljati bicikl, čitam na netu. To je staromodno! Deca koju se navodi na različite aktivnosti i zadatke od toga profitiraju i u svom razvoju: dečki kojima su draže aktivnosti vezane uz grubu motoriku i kretanje, guljenjem mrkve i dekoriranjem kolača poboljšavaju svoju finu motoriku. Curice koje ne vole tolko ludovanje i jurnjavu, puštanjem zmajeva ili penjanjem na drvo otkrivaju uživanje u kretanju, pišu istraživači.
Kad bolje razmislim, da, mili s negodovanjem promatra svaki put kad se bjacek poigrava s Fifi, kad se primi barbike ili kakve bebice. Lopta, traktor, kamioni, dizalice - to prolazi, ali ne i plišanci, oni bi od dečeca mogli napraviti kakvog "mekušca" koj bi jednog dana, jer se u ranom djetinjstvu poigraval s Jagodicom bobicom, mogel prošetat ruku pod ruku s "prijateljem" pod zastavom duginih boja. Haaaalo, pa ne ide to sam tak!?! 

četvrtak, 23. lipnja 2011.

Ako tebe kamenom ti zaboravi na kruh

Prda je mimoza. Moji su se dosadašnji strahovi potvrdili proteklog vikenda kad su kod nas boravili prijatelji s curicom mlađom četiri meseca od naše. Iako je ova polaznica vrtića pa se puno prije izbori za ono kaj joj se oku svidi, nisam očekivala da bu prda baš tak lako digla ruke od svega i svako tolko uplakana trčala k meni u nadi da bum ja glumila suca i otimala stvari ovoj drugoj iz ruke kak si ona poželi. Znate već te dečje hirove, ono kaj drugi ima v ruki mam si poželi i onaj koji to gleda. E pa zgodno je bilo videti kak se te dve deklice svade oko istih beba jer, ova je iz purgeraja stigla s istom,  ali ISTOM Anabelom kakvu u kolekciji ima i prda. Razlika jedino u tome kaj je naša, koprivnička, bila preslečena u neki bodić za "po doma", a zagrebačka bepka bila je u original, rekli bi mi svetešnem odelcu nama ipak za specijalne prigode tipa španciranje na Podravskim motivima drugog vikenda.
I naravno, prepiranje i natezanje je krenulo istog trena čim su gošće zakoraknule prek kućnog nam praga. Svaka je poželila tuđu bebu, i sve bi bilo ok, da istovremeno nisu poželile i svoju imat na raspolaganju. Moja moć uvjeravanja da je reč o potpuno istim bebama svakom je sekundom bivala sve slabija. I tak je ta takozvana igra trajala neko vreme, prda bi tulela, a pobjednica u čošku slavodobitno milovala trenutni predmet divljenja i obožavanja. Eh, i sve bi to bilo dobro, da nakon nekog vremena maloj pridošlici nisu dojadile sve nadohvat ruke joj igračke, pa je odlučila isprobat drugu vrstu igre. Ta se pak igrala tak da bi prdu opalila svom snagom kad god bi joj ova bila pri ruki, i nadohvat ruke, a nije se libila ni prošetat do nje ako u tom trenutku baš nije znala kaj bi s sobom. Čak ju je u jednom momentu gurnula s stolca da je ova moja letela s metra visine i zaustavila se tek dole s guzicom na parketu. Ovakva igra nama nije poznata jer se nas dve doma iz dosade ne tučemo, a niti nam se zdopala. Sve moje upute možda i nisu popularne kao: ko tebe kamenom i ti njega kamenom, (zaboravi na kruh) nisu se prde primile ni malo. Samo bi tulela i tulela. I tak nam je celi vikend prošel s predznakom tulenja. Baš sam bila nesretna kaj nije ni u jednom momentu pokazala zube toj maloj svadljivici.
E moja prda, bjacek kak napreduje, mogel bi te za prvi rođendan u zrak hitati, pa se nadam da bi bar od njega mogla nafčiti kak se dobro "dobrim" vraća.
Roditelji ove male "mlatiteljice" samo su kratko zaključili: vidi se da vaša ne ide u vrtić, ne zna se obraniti ni mlatiti. Majko sveta, pa kaj deca idu u vrtić da bi stekla borbene vještine kakvih se nebi posramili ni majstori karatea?!?
Nadam se da bu prda nakon kaj par put oseti batine i sama počela primjenjivat isto. Stalno joj tupim: ne počinji prva, niti pomisliti, ali ako te neko opali ne ostani dužna i vrati istom mjerom. Pa valjda bu joj se nekaj urezalo.
Tak smo mi nedelju popodne dočekali s nestrpljenjem i velikim veseljem, a s još većim zanosom odmahali s kućnog praga maloj razbijačici. Čak smo na odlasku i konstatirali svi zajedno da su se baš lepo naigrale, a s uvjerenjem da bu bjacek za leto dana prerasel hrvačicu, pozvali smo ih ponovo u goste. E onda bu ona vidla kog bu lupala. Ako bu kojim slučajem i bjacek mimoza...hmm, kvragu, pa valjda budu dve mimoze znale stati na kraj jednoj balavici. Ak joj svaki prijde s leđa i počne tuleti iz sveg glasa gotova je, definitivno bu joj gore nego mojim pekmezićima.
Da se pekmezići ne otope na ovim visokim temperaturama ovih smo dana otvorili dvorišnu rivijeru. Bazenčić, suncobran, ležaljke, baš ko na moru, a traži se i ležaj više. Faktor plus pedeset obavezno. Odbrojavamo do vrtića. Ima još nekaj. Taman da upišemo i položimo brzinski tečaj kung fua. 

četvrtak, 16. lipnja 2011.

Bebe i ribe

Blaženi koprivnički bazeni na Cerinama u ove nesnošljivo vruće dane. Po količini dječjih osmeha procjenila sam da ko nema za more, ima poštenu alternativu. Kaj more bit lepše od brčkanja i hlađenja u vodi pa makar ona i nebila slana?! Ne smeta ni miris klora. Banjamo se sve u šesnaest za našeg dvosatnog izleta. Da se razmemo, trajal bi i dulje, al deca su već tad spremna za resetiranje.
Prda je već iskusna plivačica. Celu je zimu više manje redovito u tatinoj pratnji pohađala Bebe ribe. Sad joj na pamet padaju već kojekakve vratolomije i skokovi s ruba bazena, čim višljeg po mogućnosti. Teren joj poznat pa se zbilja ponaša ko riba u vodi. Čak odbija i plivalice s likom omiljene joj Fifi.
Bjacek je friški "plivač". Svega je dvaput bil u bazenu, al oduševljenje velikom vodom nije u njega nikaj manje. Ljudi moji, da vi vidite koja je to faca kad on onak slobodan, samo s šlaufom oko pasa zakoraca bez ičije pomoći. Ma nema većeg veselja na svetu. Osmeh ne skida s lica punih sat vremena, a da nema uha smijal bi se oko glave. Okice se gotovo ne vide, al se zato vide dva mala zubića. Radosti i sreći nikad kraja.
Ja pak uživam zavaljena u plićak do kolena, rekli bi ko gica u blatnoj kaljuži. Za razliku od te četveronožne životinjke čiji potomci budu se sami zvlekli ak upadnu u nevolju, ja ipak moram stalno biti na oprezu. Moja dva mala "pajceka" voze svaki svojom rutom po bazenu, a dovoljna je sekunda da se situacija iz idilične pretvori u sasvim suprotnu.
Tak postoji i dogodovština vezana uz moja prva plivačka iskustva koja se desila nekad davno, pred tri desetljeća unatrag negdi na plaži pirovačkog, onda poznatog podravkinog odmarališta.  Nije tad bilo beba riba i teta koje bi me savjetovale kak plutati s šlaufom. No ja sam vjerojatno umislila da sam riba, il me koja od tih ljuskavih stvorenja zagolicala svojim odbljeskom s morskog dna. Kak god, u jednom sam se trenu našla u položaju glava pod vodom, noge u zraku, a šlauf u sredini. Da nije bilo neke gospođe koja me primila za noge i preokrenula na pravu stranu danas bi čitali retke neke druge Mame na kvadrat.
Komičan prizor mislila sam godinama sve do ponedeljka kad mi je moj bjacek uprizoril isti na svega metar od mene. Nije bilo smešno iako sam ga isti tren okrenula i spasila. Baš sam taj put na brzinu pokupila krivi šlauf, umesto s tri, uzela s dva obruča i mališa se prevrnul. I to baš u sekundi kad sam flendici objašnjavala kak mi na jednom mestu puše moj novi badić veličine 38 C . Al događa se, nije nam to pokvarilo naš izlet niti nas je odgovorilo od ponovnog kupanja, čak štoviše, imamo dogovoren i novi kupanac na šlaufu s tri obruča.
Još jedna školska godina je za nama, a toplo ljeto pred nama. Zavidim tim klincima na bezbrižnim danima koje budu provodili u igri i veselim se danu kad budu se moja prda i bjacek skupa mogli zabavljati i ludovati. Do sad je bjacek bil simpatičan ukras koji je bil parkiran u jednom kutu sobe, no otkak se uzoholil i počel mešati međ igračke prdi je sve manje simpatičan. Ali kak vele, i to je još jedna faza.
Pozdravljam vas, ovaj put mi nekak ne ide i ne ide... sam porod je čini mi se trajal kraće od sastavljanja ovih par redaka. No ovaj put ne plačem od sreće kad je sve gotovo. 

srijeda, 8. lipnja 2011.

1000 zakaj i 999 zato

Ovih se dana osećam ko da sam u kakvom kvizu znanja no glavna mi nagrada uvek izmakne pred nosom budući da dok stignem do zadnjeg pitanja budem iznervirana i luda od smišljanja odgovora. Zakaj, zakaj...postala je prdina glavna opsesija. Zakaj tata ide na posel, a zakaj mora raditi, a zakaj moramo kupiti kruh, a zakaj moramo jesti, a zakaj moramo živeti...i tak to ide unedogled, veže se jedno na drugo. Svi moji pokušaji da izbacim odgovor na koji ona više nebi imala kaj pitati su besmisleni, jer to "a zakaj" njoj dojde ko od šale, a ja kolko god se trudila nikak da proniknem u njenu logiku.
Neki smo dan, igrom slučaja, prda i ja završile na sprovodu. Nisam je planirala voditi, al kad je čula da se nekam spremam, više je se nisam mogla rešiti. Putem do groblja sve je bilo ok, jer je već tam par put bila, al nije očekivala da bumo ovaj put hodali za nekakvim sandukom u kojem leži neko ko je do jučer disal. Kad smo prešle zebru i krenule put mrtvačnice krenulo je "a zakaj". Zakaj mi sad tu idemo? Zakaj je ta baka umrla? Zakaj je bila stara? Zakaj se davno rodila? Zakaj se potrošila? Zakaj se sad ona vozi u sanduku? E onda kad smo sanduk na sekundu izgubili iz vida nastala je lagana panika sve dok nismo zišli iz zavoja i ponovo ga ugledali. I kam sad ide taj sanduk? I zakaj su sad svi stali? Zakaj budu sad tu baku stavili u zemlju? Zakaj se mora odmoriti? Zakaj sad svećenik govori? ... i onda opet ispočetka, zakaj je umrla, pa ja u jednom momentu objasnim da to tak uglavnom ide u životu, prvo umiru stari, pa onda mladi i onak usput nadodam da bum jednog dana i ja, mama, umrla, ali to bude za puno, puno godina. E tu nastane pauza, prda na moje čuđenje ne nastavi sa zakaj nego veli: bum se ja za tebom plakala. Oči mi se napune suzama, stisnem joj ručicu i krenemo dalje za povorkom.
Strašna je ta moja mišica. Ovih je dana odlučila parirati vanjskim temperaturama pa je svoj sistem lagano podigla za dva stupnja koji mi nedaju na miru spati. Uz temperaturu ni kiša nam neda na ulicu pa doma čitamo knjige koji su opet okidač za tisuću zakaj. Tak se ni manje ni više zalepila za faktopediju i stranicu 127 na kojoj je naslikan presjek ljudskog tijela s debelim i tankim crevom. - Gdi je ono za kakač mama, pita me dok lista stranice. Ne znam kaj ima u tome tak privlačno, ali fascinirala ju slika i neda se od nje. Moji pokušaji da ju zainteresiram za koje drugo područje ne uspjevaju, no pokušavam i dalje jer se slabo snalazim u ovim "vodama". - Zakaj je to crevo, zakaj? Osim da u tom "kanalu" završi sve kaj pojedemo i da onda to izbacimo van u zahod, pa krene k tati na posel, ne znam joj pametnije objasniti. Tak mi i treba kad sam na satima biologije imala pametnijeg posla i zurkala van kroz prozor, sad mi taj jedan "zato" i fali. Jedva čekam da dojde mili s posla pa da on preuzme ulogu profesora.
Moram se pohvaliti da smo i mi jedni od 70-tak sretnika koji su uspeli dete upisati u vrtić kaj znači da na jesen okrećemo novu stranicu u prdinom, ali i našem životu. Nema više spanja do pol 10 ni pregovaranja bumo il nebumo prali zube, sumnjam da se bu s tetama moglo tak labavo kak s mamom. Pomalo ju pripremamo na taj veliki korak iako sam uvjerena da sve te pripreme s prvim danom vrtića padaju u vodu. No kak čujem ostale iskusne mame više treba samu sebe pripremati na taj čin nego samu decu jer se oni prilagode čim mama okrene leđa i zalupi vratima. Prvo odvajanje od prde nakon proslavljenog prvog rođendana i moje prvo radno jutro proteklo je u suzama, kaj bu tek za koji mesec, ovaj put ostavljam dvoje malih sisavaca iako još nismo sigurni gdi bumo bjaceka ostavili. Pa nebum se uklopila celi tjedan u radnu okolinu, sedela bum u čošku i tulela nad šalicom nesa. Još dugo toplo ljeto i vraćam se radnim obavezama, a onda bu se i Mama na kvadrat zauvek pozdravila s vama.

četvrtak, 2. lipnja 2011.

Život bez pijavica

Nekad, kad nam zbilja prekipi, mili i ja znamo maštati o tome kak bi nam izgledal život bez ove naše dve pijavice. Možda zvuči grubo i bezobrazno, i znam da se bute prvo vi koji nemate decu našli pametovati kak to nije lepo ni priznati, a kamoli javno napisati, no iskreno, zabole me. Svi koji imaju decu ponekad si požele veliku gumicu za brisanje, ili gumbić s naredbom ’delete’ samo ih je neke sram i neugoda priznati. Deca su divna, deca su veselje do neba i natrag i sva moja razmišljanja i strahovanja okrenuta su k njima. Roditi dete isto je ko zvaditi si srce i pustiti ga da hoda pored tebe. Evo tolka je moja ljubav naspram ta naša dva privjeska. Al pošto smo svi mi samo ljudi od krvi i mesa, nekad s čežnjom za danima soliranja zavapimo u isti glas: kaj nam je to trebalo!?! Naravno odma zatim nas prda nekom od svojih fora vrati u realnost pa se pretvorimo u hihotiće i zaključimo: trebalo nam je!
Na istu temu - a kaj da ih nema, povedem neki dan razgovor s jednom od kolegica, također majkom jednog deteta. Složimo se odmah oko toga kak nam zapravo najteže pada nedostatak vremena za same sebe. Onih par minuta koje su nekad bile rezervirane za samu mene dok smo ja i mili još bili tek par, danas se istopilo i pretvorilo u svega nekoliko sekundi, ali ni one se ne događaju svaki dan. Recimo da sam na intimnost u kupaonici gotovo potpuno zaboravila, pa sama sebi pružim ruku ako uspijem obaviti nuždu u vlastitom društvu. Inače tu uvek bude prda koja se bez ustručavanja najde igrati pored mojih nogu ili joj rub kade u tom trenutku posluži ko najbolji autoput za furanje autića.  
Drugi nedostatak vremena odnosi se opet na intimnost, ali ovaj put nas dvoje kao bračnih supružnika. Divim se žemskama koje uz jedno, dvoje ili koje više čeljade, uspiju nać vremena za s ocem istih poigrat se međ plahtama. Otkak smo si stvorili ovo dvoje naših mini skulptura nekak nam planete nisu naklonjenje pa se eto stalno mimoilazimo ili kružimo jedan oko drugog. Il je neko umoran, il je neko od dece budan, il nam neko dojde, ili ak ne dojde onda mi odemo k nekom pa i njima upropastimo tih par minuta kad su im deca na izletu ili u školi. Rekel je mili da bu pošizel od muke i otišel nekam u samoposlugu. Pa reko, nemam ti kaj zameriti, če bi te ko štel počastiti sramota da odbiješ darak, no samo naj doma kakvu životinju donesti. Hehe, ma šalim se šalim, pokazala bi ja njemu kad bi mu samo kaj takvoga palo na pamet.
Onda nam još fali malo vremena za ispijanja kava na miru jer uz prdu do kave i nemreš na red. Pretnje da bu joj zrasel rep su joj smešne i veli da bu bar imala s čim za sebom mahati. Fali nam cajta i za neka putovanja na koja smo se znali spremiti baš evo sad, a krenuli bi i prije neg bi uspeli gaće spakirat u torbu. Danas naš putovanja izgledaju ko negdašnji cirkusi koji su za sebom vlekli čuda kamioni i prikolici, kampkućici i sega vraga.
Onda, kaj bi još čovek mogel kad nebi imal decu...više novci nikak nebi imali jer se oni rastrajhaju, kak god i na kaj god, navek nam nekaj fala bogu treba.
Da nemamo decu morti bi već sad ležali pod palmama kakvog egzotičnog prekooceanskog otočja. Lokalni domoroci hladili bi nas palminim granama, a mi nazdravljali s ne znam kojim koktelčićem po redu.
Sve bi to bilo lepo, kad naravno, nebi imali decu. Ali čemu bi se nadali, o čemu bi maštali i čemu se veselili. S kim bi se smijali i istovremeno prepirali oko odlaska na spavanac. Kome bi u krevetu treći put za redom čitali o maloj Petri i njenom medvediću Kreši? Kome bi usred noći grijali kakao, plakali i strepili u slučaju bolesti?  I na kraju, kaj bi vi ovog trena čitali da mili i ja nemamo decu.

četvrtak, 26. svibnja 2011.

Hoću - neću pitanje je sad


Proslava mature prošla je sa stilom i u pravom maturantskom duhu no ipak si, s obzirom na godine, nismo dozvolili čupati klupe i seliti kante po gradskom parku kak ova mlađarija to dana običava. U sredu ujutro taman sam se prizvala k svesti no na rezervi zbog pomanjkanja sna bum još danima. Zaružili smo bome do pol pet i zbog toga se oporavljali skoro puna tri dana. Svaka iduća proslava nosi i dan duže za oporavak čini mi se. E pa daj bože da bu nam s vremenom trebalo i deset dana za regeneraciju kaj bi značilo da bumo slavili 50-tu godišnjicu mature. Ko zna kolko bu nas se taj dan skupilo i ko bu najizdržljiviji. Živi bili pa videli.
Deca su moj izlazak proživela, neki s više, a neki skroz bez traume. Najistraumatiziraniji je bil mili koji se boril s bjacekom tu noć.
- Krasno – bil je njegov komentar kad je u gluho doba noći ugledal mene i sis na vratima kak pokušavamo uć u kuću kroz ključanicu dok je ključ visel na klinčanici s unutarnje strane. Drugo jutro on i muž moje flendice iz kupe nalete jedan na drugog pri blagajni dućana – katastrofa – prozbore kratko, sklimaju z glavama i razidu se bez dodatnih reči. Kaj buš, tak je to dok babe pustiš z lanca nakon tolko let, ali da je češće nebi ni valjalo.
Prda je isto otpustila s lanca. Upravo je ovih dana  iz njenih ustašca proizašlo prvo neću na moje opće zgražanje, križanje i snebivanje. Zagrabila mala punu šaku drvenih bojica pa gledajuć me u lice zvekne s njima o pod. Njih desetak razleti se po celom kvadratu tepiha. Na moju molbu da ih pokupi mudrijašica odgovori NEĆU. Mrtva hladna, stoji pored mene, za metar niža od mene i gleda me svojim okicama. Rekli bi ono...u zdrav mozak. Očekuje moju reakciju. Isprobava teren. Ni druga ni treća molba ne urode plodom pa u meni počne krčkati i ključati, u tren sam se preinačila u staru rusku podmornicu, ventili samo da nisu popustili, a ja eksplodirala i potonula. Setim se maminog savjeta: treba biti smiren i ne dati da te isprovocira i hiti iz takta, dok vidi da ne reagiraš nebu joj zanimljivo i odustala bu, ona je mala i mora te slušati. Ha, kak to lepo i jednostavno zvuči al dok joj celi dan trubim da mora obuti papuče i ne skidati čarape, a ona se pravi da me ne čuje ne znam kak ne zaurlati da ne odzvanja celo susedstvo. Pa nek misle i da sam luda, ko da oni na svoje ne urlaju, taman posla, koga onda ja to čujem dok hodam okolo po kvartu!?!
Pucam po šavovima i večer prije jer damica nije imala popodnevno spavanje pa je oko 20 ulovila kriza i izmišlja sad bi ovo sad bi ono, ali spat se neda. Raspravljam se s njom glasom pojačanim na maksimum. Baka baš nema riječi hvale na moje ponašanje ali ni utjehe, veli: ovo je tek početak, tak bu to do puberteta. O bogek pomori, dok se udruže u paru jahati mi po živcima ko bu to izdržal !?!
Dobro je rekla moja kolegica, majka dvoje djece uzrasta ko i moji. Prvo se nije mogla načuditi kak sam uspela otiti na feštu, a dok sam joj rekla do kolko vur sam bila skoro joj je slušalica opala z ruke. Nakon toga mi je čestitala, ja zbunjena, kaj se tu ima čestitati. A ona veli: pa kaj si se vratila doma, ja se bojim ak jednom tak otidem da se više nebum ni vrnula. Pa malo bolje dok razmislim...do dječjeg puberteta su još dvije proslave mature, a kak se fešta do sve kasnije u noć, moguće da mamu jednom mrak i proguta. 

četvrtak, 19. svibnja 2011.

Parti za ekipu

Kad s ekipom krenem ja tralalalalala...zvoni mi sve češće u glavi kak se približava subota rezervirana za proslavu 15. godišnjice mature. Iznenadilo me opet, treći put za redom. Tih pet let tak se posmekne kaj čovek skoro ni ne oseti. Jest da se od prošle proslave puno toga u mom životu zdogađalo, ali opet mi je nekak došlo znagla. Svi su mi zadani rokovi za ispeglat šlaufe istekli, a počela sam o njima razmišljat još dok je vani bil duboki sneg. Niš, sutra bum ih s puno šarma i ponosa isfurala pred šul kolegice. Dva jegera i par komada šamrolni na leđima ne daju se od mene, prirasli mi „srcu“ i vjerno me prate. S druge pak strane na njih imam pravo jerbo termin za početak vježbanja još nije tu. Devet meseci se dete nosi, pa isto tolko treba da se žena oporavi i tek onda SMIJE početi s laganim vježbanjem. JEDVA ČEKAM. Abtronic kojeg mi je, bajdvej, poklonila nedavno mama jer je njoj „zviška“ je na zagrijavanju, a baterije su na punjenju.
No mislim si nekak da mi ipak dobro dojdu ti moji „modni“ dodaci oko želuca, bar ne moram furat kojekakve foto albume nebili uvjerila svoje školske prijateljice da sam doista rodila. Jedno brzinsko odmeravanje mene od glave do pete i jasno bu im da je bjacek još uvek na cici, a da mama ima jako malo vremena za sebe uz dvoje potomaka.
Daklem, 15 let je minulo otkak smo napustili srednjoškolske klupe. Generacija gimnazijalci '96 sutra bu opet na okupu. Neki razredi više, neki manje, neki svojom krivnjom, neki zbog više sile nebudu sutra zauzeli svoje staro mesto u učionici broj 14. Bili smo i ostali dobra ekipa kaj potvrđuje i to da je sutra svoj dolazak najavilo dvetrećine cekača.
Nažalost, jednom od nas položili bumo cveće i sveće, nekih koji su u belom svetu prisetili se bumo i za njih nazdravili, a čašicu bumo digli i za one koji nas nisu mogli utrpati u svoj godišnji raspored.
Na kraju se svede da i nije bitno kaj bu se jelo, ko bu igral u tamburu i kakav bu ko outfit odabral jer iskreno, da nema fotke od prije pet let, teško da bi se setila kaj sam i sama nosila, a kamoli kaj je ko drugi na sebi imal.
Moji doma nek se snajdu. Imaju pravo zvati me jedino ak gori. Valjda i mama ima pravo jenput nakon tolko vremena zaružiti kak se spada.
Hm. Al već mi unapred zvoni u glavi od same pomisli da bu u nedelju ujutro ustajanje s pevcima, morti baš dok dojdem doma ;)
Da bu bjacek bećal po noći, bu. Mili mu tu baš nemre pomoći kad mali traži sisu određenih kvaliteta i dimenzija kaj njegova nije. Malo bu plakal, al bu zato bolje zaspal.
Čini mi se da mi mame nekad malo previše te naše limače držimo pod staklenim zvonom pa si uskratimo puno toga u životu. Nekad dobro dojdu za zgovoriti se od nekih stvari, ali puno put se žrtvujemo i kad ne treba. Skačemo na prvu i ispunjavamo im i najmanju željicu, a zapravo si delamo medveđu uslugu. Od malo plača i vike za jednu noć nebu bjaceku niš, čak bu mu i godilo da malo ojača i očisti pluća. Tak je. 
Prda se već okoristila maminom proslavom mature. Nove cipele savršene su za prošetat po šodru pred susedovom hižom, a petice se baš lepo zakapaju po mekanom dvorištu. Srećom su smeđe boje pa im do sutra, dok je moj red za obuti ih, nebu niš.
No tak. Još frizura i to je to. Let's the party start. 

srijeda, 11. svibnja 2011.

Sve je lako kad si mlad

Sve je lako kad si mlad, a kad si dvogodišnjak onda nema prepreke koja bi te sprečila u nekom od nauma ako roditelji nisu u blizini. Divno je i očaravajuće kolko ti mali ljudi iz dana u dan napreduju i svaki dan otkriju neku novu vještinu kojom su ovladali. Pravo je zadovoljstvo biti u njihovom društvu, promatrati ih u igri koja sad s dvije i pol godine prdinog života počinje nalikovati na pravu igru. Neopterećna bilo čim ponaša se u skladu sa svojim osjećajima, željama i idejama. Prirodna, opuštena i vesela, spontana do kraja kaj znači da se ne libi skočiti mami oko vrata u slučaju da za kakvim čoškom opazi „vešticu ili vuka“ ili zaplesati nasred ulice ako ju ponese kakva muzika.
Sunčano nas je vreme izazvalo pa smo nedeljni ručak upakirali u kutijice, cugu ubacili u putni frigo, deke i ručnike potrpali u torbe i uputili se na plažu. Iako baka tvrdi kak je već idealno vreme za ufatit prvu ovogodišnju boju meni je ovo doba godine još uvek prikladnije za piknik u hladu borova nego za razbacivanje tjelesa na morskom žalu.
Smestimo se i navalimo na klopu. Uskoro na par metara od nas usidrava par s curicom prdinog uzrasta. Nakon kaj smo ih odšacali i dobro poslušali skužimo da govore talijanski kaj znači da nema neke šanse za komunikaciju. Ali ne i ako se prdu pita. Njoj se curica zdopala i bez pardona kreće na „upoznavanje“. Ne brine nju kaj ju možda nebu skužila ni reči, niti se brine da bu ispala smešna ili bedasta. Dve male prde koje su se igrom slučaja srele na plaži ubrzo se fino zaigraju, bez da su progovorile ijednu reč. Podelile su tačke, kanticu za zalevanje, grabljice i lopaticu, a moja se prda u tuđu stolicu odma zavalila ko mala kraljica. Nema ljutnje. Nakon nekog vremena ipak kreće i komunikacija nas odraslih pa doznajemo da je par iz Trsta, ona talijanka s curicom, a tip Rumunj. Neobavezna ćakula u par rečenica i dosta. Deklice se celo popodne lepo igraju, podelile su sok i bombone, bez prevoditelja, a uz puno improvizacije.
Dan kasnije, sedimo na obali i pijuckamo kavicu kad s jedne strane krene kolona crnaca. Ko da smo u Oprah showu. Neuobičajena pojava i za turističko naselje poput Umaga u kojem se ljeti nađe svega, al crne rase retko. „Domoroci“ za štandovima sad s kiselim osmehom nutkaju svoju robu, a onaj neumorni, koji je do malo prije na tečnom ruskom iskakal pred prolaznike i pozival na pizzu, ćevape i upravo izlovljenu oradu, negde se zagubil.
Prda se mota oko stola s kolicima i svojom Anabelom. Odjednom se kraj nje stvori mala crna curica kose spletene u milijun pletenica. Nasmiju se jedna drugoj pa mala afrikanka na par metri provoza Anabelu. One ne poznaju granice, ne gledaju ni Oprah show, ne vide ni razliku u boji kože.
- Ona se curica nije dobro namazala kremom dok se sunčala, kaj ne mama? – pita me prda. Prekrasna su ta deca, sve im je jednostavno i zabavno u isto vreme. Kad ih bar mi odrasli nebi naučili „pravim“ vrednostima i sve im pokvarili. 

četvrtak, 5. svibnja 2011.

Ta-ta, ma-ma i pr-da bez du-de

Buon giorno a tutti. Pozdrav je kratki podsjetnik da smo trenutno dislocirani u Istri gdi svakodnevno dva put, na prdino inzistiranje, idemo nagledavat more, da nije kojim slučajem isparilo. Posjeti su sve učestaliji iz razloga jer je umaška gradska luka postala posljednje prebivalište prdine dude varalice. Budući je na dudi bila nacrtana ribica, njeno „porinuće“ nametnulo se samo od sebe.
Ovisnost o varalici prešla je sve granice tak da smo jedva dočekali priliku da je se rešimo. Više je to bila ideja tate i mame nego same prde koja nije ni shvatila kaj ju je tog popodneva snašlo. A dok nekaj forsiraš s detetom koje na to još nije spremno onda ti se obično to isto obije o glavu. Tak se dogodilo i da je prdin prvi pokušaj bacanja dude u more bil totalni debakl, a duda je nakon par metara plutanja ponovo osvanula u njenim ustima. Kaj se dogodilo? Baka ju je otfurala do obale i nagovorila je na jendva da baci dudu ribicama, a ova sva nabrijana jer vidi veliku vodu to je i napravila. Nakon kaj je duda otplivala nekolko metri od obale, prdu je snašla neobuzdana panika i tuga za njenom plutajućom „flendicom“. Ubrzo nakon usljedil je plač i vika da bi za koju minutu dudu izvukla dva lokalna ribara i vratila je maloj plačljivici na obalu. Nije bila spremna na tak brzi rastanak, morala ju je još par put zažvakati i zasliniti. Na drugom kraju luke bila je skroz odlučna i zauvek ju poslala morskom svetu - ribicama, rakovima i morskim algama. Tuga u njenim, ali i mojim očima dok gledam dudu kak se udaljava od obale. Moja mala curica raste. Pelenu smo ostavili, a sad i dudu. Još je samo flašica prije spavanja poveznica s onom malom bebom ovisnom o mami do pred koji mesec.
Apstinencijska kriza traje već treći dan, tu i tam se seti pa me glasom najtužnije curice na svetu priupita za njenu dudu, gdi je i jel su račići sad sretni s njom. Čak je predložila da ujutro odemo do dućana i kupimo novu dudu koju onda nebu više bacila, niti je ispuštala iz vida. Nisam pokleknula na njeno moljakanje, pa imam stalno upaljene detektore za varalice jer je sad bjacekova varalica neprestano na meti i predmet njenog „obožavanja“. Par dana tugovanja, i bumo zaboravili da smo je ikad imali. Upravo sam tak i ja svoju prije trideset i koju hitila kitu. Evo kak geni delaju čuda J
Prda se pretvara u curicu, a bjacek izbacuje prve reči. Ne, ne, ne guguće Ciao mamma ko mali talijancin ako ste to pomislili. Ne, on, na moje veliko zadovoljstvo zaziva svog tatu. Ta-ta, ta-ta koje tu i tam prekrsti u da-da. Lepo ga je čuti. S obzirom da sam prije par meseci, kad je prda izgovarala svoje prve reči neprestano nad njom ponavaljala ma-ma, ma-ma to mi se danas vraća na način da niti jedna druga reč ne zazvoni tolko put tokom dana kolko „mama“. Sad sam upotrebila drugu taktiku pa bjaceku celo vreme tupim „ajde reci tata“, čisto da jezičac na vagi između mame i tate jednog dana bude tu negde. Kak bi izgledalo da njih dvoje cele dane zazivaju samo mamu!?! Tata bi se morti osećal uvređeno i zapostavljeno, ne? Ovak bumo uskoro bar podjednako traženi iako je bjacek već sad tri put veća maza nego kaj je prda ikad bila pa bu mama opet nadrapala kolko god on sad vikal tata.
Šetnje uz more iscrpe čoveka, pa se svaki put po povratku u bakinu jazbinu svim silama bacamo na pražnjenje frižidera kaj nije simpatično jer bu se za koji dan valjalo skinuti na plaži. Al nije sve tak crno, s druge nam se strane otvara mogućnost da za ljetnih mjeseci honorarno radimo ko bove u umaškoj luci gdi bogatih jahtaša ne nedostaje. S najsjevernije točke naše domovine pozdravljam vas sa Ciao amici! 

petak, 29. travnja 2011.

Trajnaninaninena, trajnaninanena


Znate onu narodnu da mala deca piju mleko, a velika krv. E pa upravo smo se počeli uvjeravat i u istinitost te izreke. Naime kaj, prda se povampirila pa nam polagano pijucka kap po kap. I to joj najslađe delati javno. U nekakvom dućanu. Ak nije po njenom kreće visoki C. Upravo je neki dan usred trgovine u koju je ušla sa svojim bejbi kolicima, a u kojoj je zapazila ista takva kakva je gurala pred sobom, poželila ta druga. Svi pokušaji da je uvjerimo kak su njena i ta koja su tam parkirana potpuno ista, nisu urodili plodom, da bi nakon nekog vremena gđica krenula s opernom arijom. Završilo je izlaskom iz dućana i njenim smeštanjem u automobilski sic. Pa nek se damica malo hladi. Sličnu je scenu također proizvela na blagajni drugog dućana nakon kaj je spazila da je gospođa iza nas u svoju košaricu ubacila čokoladnog zeca. Pogađate, ona je istog trena poželela baš tog, ni jednog drugog nego upravo tog istog iz tetine korpice. Naš izlazak iz dućana nije mogel proći neopaženo, a za nama je odzvanjalo još dobrih deset minuta. Uff. Koji trening živaca. Sasvim druga priča kod nekog u gostima. Dobro, mirno i pristojno detešce koje bi si svako poželel imati. Nebi poveroval čovek da je sklona takvim ispadima. Mala mamina prefriganka.
I dok odbrojavamo do kraja ove faze, završili smo točno danas s jednim drugim odbrojavanjem. Mili je odradil svoje, pa dižemo sidro i put putujemo. Pravac: Bella Istria.
Sećate se onog uzbuđenja i nestrpljenja dok ste ko deca jedva dočekali da dojde taj dugo isčekivani dan da se nekam krene? Nije bilo bitno kam se išlo, al nam se ko deci nikak nije moglo objasniti da treba još par noći prespati i malo se strpeti do polaska. Sećam se jednog putovanja na Lošinj. Sestra, tata i ja prikrpali smo se nekom od podravkinih šofera koji nas je usput odlučil prebacit do našeg odredišta. Višesatni put za nama, al nikak dojti. Napokon ugledamo plavo more na Brestovi ili Porozini (nisam sigurna koja je s koje strane), kad majstor šofer parkira vozilo na trajektnom pristaništu i odluči ni makac dalje do jutra. Meni, onda curici od kojih pet, šest godina, nikak nije pasalo kaj smo već tolko blizu cilja a moramo čekati do jutra. Nije mi se moglo objasniti da dok ne svane nema trajekta i da sve to nije dobra volja podravkinog šofera nego viša sila. I kaj sam onda? Jadnog sam čoveka koji je spal na krevetu iznad nas, svako tolko tokom noći škakljala po nogama u nadi da bu se zbudil, poludel, zapalil mašinu i krenul dalje. Lošinj smo, na moju veliku žalost ugledali ipak tek drugog jutra, ali već ranom zorom. A onda je jednog dana, kak su godine prolazile, to dječje ushićenje odjednom nestalo. Isparilo je jednog jutra, a ja sam se svih ovih godina pitala kam je otišlo.
Zahvaljujući mojim klincima nakon dva desetljeća evo se vratilo. Danas sam nervozna i jedva čekam da spakiramo krpice smestimo se u naš tutač i prvi put ko četveročlana familija promenimo klimu. Dobro bu nam došlo nakon ovih proljetnih šmrcavica i prehlada. Evo, tak razmišlja taj racionalni dio mog uma. A onaj drugi, šašavi, zaigrani jedva čeka da se najdemo podno Ćićarije pa na trećem kilometru Učke zakantamo onu Eliovu Samo anđeli znaju...
Zbog proširenja familije, ograničeni smo prostorom u našem prevoznom sredstvu. Od sad pa ubuduće putujemo bez bicikli, guralica, stolica i njihaljki koji su inače putovali s nama tek tolko da se nađe. Tata i mama nose samo osnovne krpice, kojih je s obzirom na dimenzije koje smo dosegli ostalo svega par komada u uporabi. Da nebi bilo nesporazuma pri prvom susretu s bakom koja nas nije vidla od prošle godine, mili i ja bumo si odštampali pločice s imenima za revere jakni. Za svaki slučaj, da nam ne zalupe vratima pred nosom.
Za pomnog planiranja i prebiranja po garderobi kaj ponesti, a kaj ne ponesti pjevušim: trajnaninaninena, trajnaninanena, u Umagu nas čeka naša nonna Nena. Arrivederci!


srijeda, 13. travnja 2011.

Veslanje


Nije valjda da ste pročitavši naslov pomislili da smo se mili i ja otisnuli na bespuća plavog nam Jadrana pa veslamo i uživamo na valovima. A ne. Za naslov je zaslužna naravno prda koja nas je unazad nekolko dana počela veslati kak joj puhne. Lagano smo ušli u neku novu fazu koju jedva čekam čim prije napustiti. Naime, gospođica cele dane nekaj izmišlja, a ni sama ne zna kaj. Lagano baca na naše političare jer se nemre odlučiti bi li piškila ili bi kakila, a onda se na kraju svega ispovraća. Tolko da nas izbaci iz takta jer to nismo ni u najmanju ruku očekivali.
Uzalud mi ona moja knjiga o odgoju djece bez vikanja stoji pri uzglavlju kreveta. U to sam investirala nekih par desetaka kuna, pa sam ju onak sva euforična kaj miriši na friško i počela čitati. Jutro nakon, svi su mi ti savjeti legli na mesto, i zbilja je izgledalo lako ostati smiren, odbrojati do sto ako treba, promisliti o svemu, pa onda razumno popričati s detetom o netom izvedenoj psini. Još sam se par put tokom tog istoga dana pokušala držati tih savjeta, a onda...onda se opet sve otelo kontroli. Zimi je bilo lakše galamiti dok su prozori bili zatvoreni, a susedi pri pećima. Prozori na kant znače da budu moje pretvorbe iz micamace u lavicu imali prilike doživeti i svi koji se kojim slučajem najdu oko kućnog mi broja. Spas vidim jedino u kosilicama koje mogu poslužiti tek kao jednokratna, privremena zvučna izolacija.
Recimo da prda nije neko problematično stvorenje, ali problem je u vremenu kojeg ona uvek ima viška, a ja i mili manjka. Iz revolta kaj nam fali vremena počela je priređivati nam kojekakve spačke. Još joj neke stvari nisu jasne pa se na koncu dojde pohvaliti s tim kaj je izvela. A kad krenu munje i gromovi iz maminih usta, onda brizne u plač koji para oblake i traži zaklon od tate. Ako je za proizvodnju grmljavine zaslužan tata, onda se šmajhla k mami. I tak nas lepo vesla. Sad bi ovo, sad bi ono. Sad bi jela loptice, pa bi jela čokolino, pa bi na kraju musle. I na kraju od svega ostanu tri puna tanjura. Čak joj je par put palo na pamet da krene u protunapad pa počne galamiti na nas same. Nikak da shvati da se na mamu ne galami jer je ona korisna.
Najfriškija joj je fora da na sve kaj ju se pita odgovara sa ne znam. Nikaj ne zna, ni zakaj si nije obula papuče, ni zakaj nije oprala zube, ni zakaj gleda u ugašen televizor, ni jel se dosta najela. Za poludeti od muke i eksplodirati u trenu. Svaka čast onima koji se uspiju kontrolirati. Htela bi upoznati jednog takvog. Roditelja. Rodbina koja s decom provodi tek retke trenutke ne dolazi u obzir. Oni su itak tu samo kaj decu hite z takta i smjernica koje im roditelji iz dana u dan uporno usađuju.
U danima smo pokore pa se tak i mili odlučil priključiti tastu u radnoj akciji na plavom Jadranu. Trebali mu samo srce, ruke i lopata. Tačke su ga tam čekale. Opet nikaj od veslanja. Žena i deca jedva su ga dočekali nakon dva dana. Žena iz razloga kaj bi se malo neko drugi s decom poigral, a deca ko deca, vesele se tati kad god i otkud god došel. ;)
I tak vam mi sedimo tu večer nakon kaj je došel pri jelu, kad mili nekaj opazi na zidu i probledi. Ja se navirim. Noge mi se odsekle. Na zidu pored zahoda ukopan, usran od straha niš manje nego mi - škorpion. Glavom i bradom. Pravi, crni, oko 5 cm. Gadan ko u enciklopedijama.
Kaj sad? Veli mili: - Daj papira. - Kakvog papira, pa nebumo mu pisali pismo ili zamolbu da ode!?! Evo ti na šlapa pa bila i broj 36!!! (nek mi oproste svi ljubitelji životinja) Špljaaaaassss. Odahnemo nakon kaj ga bacimo u školjku. Jutro nakon prdu muči da nebu “škompijon“ uzel njenog kakača. Ja ponovo proživljavam jučerašnju dramu iz koje izvlačim pouku da se ne isplati riskirati i kopati po muževim žepima i vrećicama. Ko zna kaj bi me tek tam moglo „vgristi“. No ovaj je put zbilja pretjeral s iznenađenjem. I bombonjera s pumpe bi bila dovoljna. 

srijeda, 6. travnja 2011.

Mozak vs. Sirova snaga


Teško je nakon godinu dana napisati nekaj novo, a opet, s decom je svaki dan novo veselje, ideja ne fali nego vremena za na miru pretočit misli na papir.
Bjacek je prije desetak dana zaradil bronhitis pa je i „veselje“ doseglo svoj vrhunac. Urlanju nikad kraja. Nezadovoljan je i nesretan bil od jutra do mraka. Čim bi progledal urlikal je iz sveg glasa. Postalo je već tolko iscrpljujuće da sam u jednom trenutku dobila volju da se vratim na posel. Čak sam i milome predožila da bi odradila jednu njegovu šihtu, samo da odmorim mozak koji je od tolke galame lagano počel pulsirati, a lubanja mu bila na momente pretjesna. No, svakoj muki dojde kraj. Tak se i bjacek falabogu oporavil. Inhalator smo spakirali u torbu, kojekakve kapi ostavili za druga vremena, a jedino kaj je ostalo u upotrebi još par dana je usisivač za čišćenje nosa. Čast da mu nos učini prohodnim u većini bi slučaja prepuštala milome, jel, ipak je on muškarac, pa nek se hrva s dečkom. U jedno sam sigurna - taj se u životu nebu dobrovoljno primil usisavanja. Nek mi oproste moja buduća snaha ili zet ;)
Mi mame na kvadrat često se bavimo usporedbama deteta broj dva s detetom prvijencem u familiji. Prvi su uvek bolji, mirniji, finiji, valjda zato jer su prvi, jer imamo više vremena za njih, i sve nekak odrađujemo s manje stresa. Drugo je jadno nadrapalo samim tim kaj je stiglo nakon prvog, kaj znači da su i roditeljski živci već malo zlizani, vremena ima u pola manje, na kraju ne dovoljno ni za jedno ni za drugo, a ono nepovratno leti. Mi mame bi se najradije klonirale jer nam se uvek čini da neko od to dvoje malih pati zapostavljen u „čošku“. Srećom, pametne su to glavice pa najbolje upijaju jedni od drugih.
Nenavikla na takvo cendravo ponašanje, nisam se mogla načuditi bjaceku koji se zbog spomenutih tegoba ponašal baš kaj da je vragu z torbe opal. Prda je u svoje dve i pol godine imala tek sitnijih problema koje smo rešavali prek noći, izuzevši onaj boravak u bolnici kojeg danas pripisujem svom neiskustvu i nepotrebnoj panici. Inače je bila sasvim mirna i staložena beba koja je znala sedeti i slušati dok se mama spominja, zaigrati se s kakvom zvečkom pa čak i par minuta koncentrirano gledati crtić. Ma vidlo se odma da je ženska i prvo pojačanje u obitelji.
Bjacek već sad pokazuje odlike  pravog, sirovog muškarca. To nemirno, nezainteresirano za bilo kakav razgovor, pjesmu, ples, lupa igračkama, tuče sam sebe po glavi, kaj bi to sedelo minutu na miru...nema šanse. Prije bu propuzal neg bu se naučil sedeti. Najdraže mu vozit se u kolicima, onda je mir božji jer škica okolo. Kak je krenulo, za koji mesec bu i fučkal za ženskama. Progovoril bu vjerojatno za četvrti rođendan i to zato jer bu mu usfalilo soli u juhi.
- Prda bu mozak, a bjacek sirova snaga, dobro se budu nadopunjavali – šalimo se ja i mili nakon kaj ih pospremimo na spavanac. Onda su takve šale najsmešnije.
Nemrem da se ne pohvalim kak smo za nepunih sedam mjeseci došli do toga da je uspavljivanje bjaceka postala prdina uža specijalnost. Neku večer ostavim ga budnog u kinderbetu u spavaćoj sobi. Ubrzo mu dojadi premetanje varalice i krene lagana šiza. Prda bez pardona ode gore, popne se u krevetić, instalira mu dudu i vrati se dole. Tišina. Misija obavljena. Samo da nismo opali u nesvest. To je ženska i pol. Samo...čušpajz joj je navek preslani...dok to savlada, mogu na odmor.

nedjelja, 3. travnja 2011.

Pol je leta minulo


Bjacek je neki dan odbrojal pol godine svog malog života. Mama broji još manje od pol godine na kalendaru do povratka na posel, a od ovog meseca i u pol manje prihoda na tekućem računu. Veselim se činjenici da bum ubuduće svaku kunu morala okrenuti bar tri put prije nego odlučim kupiti kakvu sitnicu. Ko mi kriv kad sam se i sama rodila u ovoj našoj sređenoj državi koja te takvom mizerijom od porodiljne naknade „motivira“ na proširenje familije i stvaranjem novih naraštaja za punjenje državne blagajne. No, kak veli ona naša „nije u šoldima sve“, ima nekaj i u nekretninama. Sve budu oni to meni jednog dana vrnuli. Bjaceka već vidim kak naritava loptu po San Siru, a prda hoda milanskim modnim pistama. Lova do krova.
Moji doma krivo su me učili. Umesto onoj hrvatskoj popularnoj laži, fkradni i potroši da te niko ne vidi, učili me da sve zaslužim na pošteno. E pa tak mi sad i treba, preživljavati do jeseni na mrvicama. Ne preostaje mi nego nadati se da bi naš kućni buđet popravil iznenadni dobitak na kakvoj nagradnjači kad se nikakav rodijak u dalekoj Americi ne javlja ili je već davno pod crnom zemlicom. U to smo ime neki dan zaigrali i Bingo, ali nije nam se osmehnulo doli prodavačice u kiosku dok je pružala listić misleći si vi ste još jedni koji uz sve ostale još plaćate i porez na bedake. No nekad bu nas okinulo, uvjerena sam. Počelo je polako, osvajanjem majice, a sad bu krenulo uzlaznom putanjom. Auto ili stan, nemrem se odlučiti kaj bi nam bolje leglo. Oko love bi se već stvorili problemi, kaj bi s njom i kud, a onda bi se morti javil i onaj pokojnik z Amerike. Eh, pusti snovi, ali kaj bi bez njih.
Na redovnoj polugodišnjoj kontroli utvrdili smo da je bjacek u međuvremenu postal pravi big brother. Kak i nebi kad zeva na sve kaj mu prejde na žlici pred nosom. Voće je savladal bez prigovora, a s povrćem se još upoznaje. Nije mu baš po ćefu, ali kaj bu kad se mora. Jedino se još neda nagovoriti piti. Čaj, sok ili nedajbože voda pri njemu ne prolaze, a probavam bome više put dnevno s tri različite falšice/čašice. No bu se to posložilo, ak ne prije, onda u pubertetu dok bu hodal po gradskom parku u kojem, onak usput, još nisu složili daske na toboganima.
Borba se svako jutro vodi oko bočice kakaa koju prda dovleče k njemu u krevet, ali ako ga se i dočepa, još mu je zabranjena zona. Pri natezanju, prda uglavnom zvleče deblji kraj, a bjaceku osim flašice u ruci ostane i pokoji pramen njene kose. Tome sam uglavnom ja kriva jer ju nagovaram da popusti jer je on još mali. Morala bum uskoro promeniti ploču jer bi je on za svoj prvi rođendan, kak je krenul, mogel komotno prehititi prek ramena, ko Tarzan, i s njom skočiti na prvo drvo.
Iako je do sad sve doživljavala ko igru, prda polako shvaća da priča oko bjaceka postaje sve ozbiljnija. I ona je svakim danom sve „ozbiljnija“. Trenutno je u fazi kinđurenja. Na sebe navlači jedine mamine štikle iliti vjenčane cipele pa u njima napikava duž i poprek boravka i hodnika. Ide to njoj. Bolje nego meni moram priznati. Šminkanje i lakiranje noktića druga su joj i treća opsesija. Prava je curica. Samo ne znam u kog se ugledala. I mili je zadovoljan. Napokon neko pri hiži nosi štikle i ima dugu kosu.




petak, 1. travnja 2011.

Čuda se (ne) događaju


Probudim se ujutro, mir i tišina. Naluknem se na mobitel, veli pol 10. Predobro. Lepo sam se naspala od jučer u 23. Spala sam u komadu. Kak sam si legla tak sam se i zbudila. Niko me nije zval u gluho doba noći da mu složim kakao ili međ dekom i poplunom iskopam dudu. Čak nisam morala ni pišat. Naluknem se u sobu, mišići pokriti skoro prek nosa još uvek spiju.
Spustim se u donje odaje, kad ono: đeeeenje. U boravku sve na svome mestu. Igračke uredno posložene u kutije, slikovnice poredane po veličini i abecedi. Kamioni i autići parkirani ko po špagi, cd-i i dvd-i svak na svome mestu. Jastuci po nijansama, a deke na crtu kaj vu vojski. Ni tepih više nema ožiljke od povraćanja, slučajnih pražnjenja pelena i prožvakanih ugaženih žvaka.
U kuhinji još veće iznenađenje. Nema tragova ručka ni večera, tanjuri, čaše, šalice, svi su našli svoje mesto u ormaru. Čak je i escajg skup s onih 26 plastičnih žličica koje nikad nemrem najti kad mi trebaju, sortiran po peesu. Radnom površinom više ne hodaju mravi.
A onda, pogled mi se zaustavi na stolu u blagovaonici. Šalica kave i kroasan od čokolade polek kojih stoji novi broj Glasa Podravine. Samo za mene. Mir i tišina. Ma jednostavno, milina. Listam polako, čitam kaj ima novega vu našem kraju. Srknem kavu, pa malo gricnem. A sve polako i bez stresa. Nakon toga, odem u kupaonicu, pa se fino natanane bez žurbe uredim za današnji dan. Špigl veli: frizura bez izrasta, postojana, kak i figura. Prezadovoljna.
Nakon toga sednem si još malo za komp, prosurfam kaj ima gdi na mejlu i fejsu, i onda začujem deca se zbude. Dozivaju me nježnim glasićima, bez povišenih tonova. Zovu: mama, mama, budni smo, spremni za novi dan. Dočekuju me nasmijani, dobre volje, ni traga nervozi od ranog jutra.
Nakon bez po muke uvedene im jutarnje higijene, odnosno pranja zubiju bez opiranja i pregovaranja oko skidanja pelena, pa i naganjanja po hodniku zbog istog smeštami ih za onaj već spomenuti stol u blagovaoni.
Prda za doručak naručuje zdelicu žganci s mlekom, a dok čeka da bude gotovo sedi i strpljivo čeka. Bjacek ne urla, ne grize si noge i miran je u svom stolčeku dok pripremam njegov zajutrak. Smažu sve u tanjurima tak da ih za ručak ni ne moram prati, a oni sami ostanu čisti bez ijedne flekice na obleki pripravljenoj za taj dan.
Pročitamo koju slikovnicu, malo nekaj nacrtamo dok se bracek igra s svojim igračkama u za njega uređenom kutku.
Onda se spremimo, bez po muke, i krenemo u šetnju.
Vratimo se doma, a ručak na stolu. Čušpajz od mahuna. Prdino najdraže jelo. Slisti opet pun tanjur i jedva čeka večeru za novu porciju.
Pomećem ih spat. Sednem pred telku i začorim. Kad odjedanput - budi me zvonjava telefona. Mili: eeej, kaj delaš, još nisi budna? Pa pol osam je, morate iti k doktoru, u dućan po pelene, poslati ono na poštu, skoknite onda i do pijaca po pileća krilca, kaj buš kuhala za ručak, a onda bi mogli i u knjižnicu vrnuti posuđene slikovnice, to vam je usput, ne? I pazi, nemoj nasesti na nečiju foru, danas je prvi aprilililililili.