utorak, 23. kolovoza 2011.

Moja kućica - moja slobodica


Moja kućica - moja slobodica
Godišnji je razdoblje u kojem se bezbrižno nagomilavaju razne obaveze, složim se neki dan s statusom frenda na fejsu. Tak sam i ja ovogodišnje ljetovanje i odmaranje ostavila za sobom i vratila se u podravsku ravnicu gdi su me dočekale već poznate dužnosti. I makar je na moru bilo lepo i divno i krasno, nekak se najlepše vrnuti doma na svoje, naša kućica - naša slobodica pa nek igrački bu do kolena, a zmazanog suđa i veša do plafona, ni me briga dok si svoj na svome. Zapravo, moj godišnji tek sad počinje!
Prvi smo tjedan po povratku uglavnom proveli obilazeći ekipu s kojom se nismo vidli i više od mesec dana. Nekak je slučajno ispalo da su prvi na rasporedu bili oni s vlastitom decom, a tek smo ovaj tjedan krenuli s hodočašćima k onima koje radosti roditeljstva još nisu doživeli. Možda se, nakon posjeta naše male družine osveste i predomisle o prenošenju genetskog koda na novu generaciju. Zapravo, kad bolje razmislim, bolje se uvalit onima koji još nemaju vlastitu decu jer su ih ti bar malo željni za razliku od onih koji posjeduju svoje i gdi ispadne da se celo druženje pretvori u prepucavanje, natezanje i uvjeravanje da se sad baš on mora malo poigrat s bebinim kolicima pa bu ih onda mogla dobiti prda. Dok ovi s decom, među koje ubrajam i sebe, dozvoljavaju deci sve i svakaj nebi li kupili bar koju minutu mira za ispiti kavicu, ovi drugi, solo parnjaci, to isto dozvoljavaju ne želeći se zameriti malim haharima.
Upravo smo došli  s druženja pri mojoj srednjoškolskoj pajdašici gdi su prda i bjacek uspeli u svega dva sata stan okrenuti naglavačke. Ovim se putem ispričavam kaj su u hodniku nadrobili suhu lavandu, al bjacek je valjda nameraval malo semenja odnesti i za doma. Isto tak isprika kaj je prda svojim malim crnim nožicama zamazala krevetninu koja se doduše more rabiti na dve strane pa se nadam da su je noćas okrenuli na onu drugu, tamniju stranu. Za prolijane sokove, nadrobljeno mrvinje i bombone pod kaučom sam se već ispričala kak i za to kaj je bjacek u jednom momentu ponesen ritmom muzike iz radija istog pokušal isčupati i zavitlati s njim oko glave. To mu je od Darka Indijanca, ne zna taj još kaj je laso, kaj torba, a kaj radio prijemnik. Za packe po špiglu, zgužvane karte i uništenu šminku se ne mislim ispričavat jer su na to domaćini bili upozoreni, ali baš je zgledalo simpatično kad je bjacek s one svoje dve buhtlaste ručice lupal okolo i delal kvara. Verujem da su nakon kaj su nas ispratili za svaki slučaj tri put okrenuli lokot na bravi i uglas uzdahnuli: ne ponovilo se!! Igranja pod plahtama nebu garant do Sisveta, dok koji od njih ne zaboravi na ovu veselo provedenu večer.
Prdinu uzrečicu: za koji mesec pem u vrtić ovih smo dana preformulirali u "za koji dan". Bez problema je prihvatila tu za nju naizgled, beznačajnu promjenu. Sve ona zna pa teoretizira: da bu se tam lepo igrala s prijateljima dok bu mama na poslu, da budu ju tete svakaj novoga naučile, da bu lepo spavala pa čak i da bude jela sve kaj joj se ponudi. Ne preostaje mi nego nadati se da bu se teorija i u praksi pokazala ovak jednostavnom i lako premostivom. Kak čujem iz iskustva drugih mama, više problema stvaramo mi same nego deca koja se prilagode čim mi mame zajdemo za čošak. Ma ajde, nebu to nikaj strašnog, pa njoj bu tam lepo, asocijalna nije, uklopila bu se kak i kad god, pa dosta joj je bilo tri godine života (minus nekih par dana) provedenih doma s mamicom.
Bjacek je druga priča. On je trenutno u fazi strahovanja da bu ga mama ostavila. Nadam se da bu ga ta ideja napustila do prvog mu rođendana jer ga u protivnom niko nebu štel čuvati pa bi mogel doma ostati sam, a onda bi pak ja mogla biti prisiljena podiči potenciju s kvadrata na kub?!? Pa ipak se kolko čujem ulažu penezi u renoviranje rodilišta, bi i to valjalo videti, kaj ne?

Nema komentara:

Objavi komentar